Postoji pleme u Africi gde se datum rođenja djeteta ne računa od dana kada je došlo na svijet, niti od trenutka kada je začeto, već od dana kada je dijete bilo misao u majčinom umu. I kada žena odluči da ima dijete, ona odlazi i sedi pod drvetom, sama, i sluša dok ne čuje pjesmu djeteta koje želi da dođe.
I kad čuje pjesmu tog djeteta, vraća se muškarcu koji će biti djetetov otac, da je i on nauči. Zatim, kada vode ljubav da fizički začmu dijete, neko vrijeme pjevaju djetetovu pjesmu, kao način da ga prizovu.
I kada zatrudni, majka uči babice i druge stare žene u selu djetetovu pesmu, da bi kada se dijete rodi, stare žene i ljudi oko nje pjevaju djetetovu pesmu za dobrodošlicu. Kasnije dok dijete raste, i drugi seljani uče djetetovu pesmu. Ako dijete padne, ili povrijedi koljeno, neko će ga podići i otpjevati mu je. Ili kada dijete uradi nešto divno, ili prođe kroz obrede puberteta, ljudi u selu pjevaju njegovu ili njenu pesmu.
Ako u bilo kom trenutku u toku njegovog života, osoba počini zločin ili neprihvatljiv društveni čin, pozovu je u centar sela i svi ljudi iz zajednice je okruže. Zatim joj pjevaju njenu pesmu.
Pleme shvata da korekcija antidruštvenog ponašanja nije kazna, već ljubav i podsjećanje na identitet. Kada prepoznate svoju vlastitu pjesmu, nemate želju ili potrebu da učinite nešto što bi povrijedilo nekog drugog.
Ne morate odrastati u afričkom plemenu koje će vam pjevati vašu pjesmu na svim važnim životnim prelazima, jer vas život podsjeća kada ste u skladu sa sobom, a kada niste. Kada se osjećate dobro, to što radite je u skladu s vašom pjesmom, a kada se osećate užasno, nije. Na kraju, svi ćemo prepoznati našu pjesmu i pjevaćemo je dobro.
Možda malo drhtite u ovom momentu, ali to se dešava i najboljim pjevačima. Samo nastavite pjevati i otkrićete put da se vratite kući.