Proljeće je tako prelijepo u Bratuncu. Sredina aprila, sve se budi. Priroda priča. A i sreća priča. Zekira i Mesud Begić su mladi bračni par iz bratunačkog naselja Suha. Čekaju prvu bebu. Zekira je u devetom mjesecu trudnoće. Kažu stari ljudi: trudnicu i dijete treba čuvati i od urokljivih pogleda.
Kovrdžava kosa i rajf
A Zekira se čuva kao niko. I suprug Mesud i njegov otac Refik i cijelo selo “igra” oko trudnice. Zekira je prelijepa mlada žena. Ponosno nosi bebu u svom stomaku i osmjehuje se sreći koja ju je pogledala. Ima nešto u pogledu trudnice, nešto božansko, nešto što je iz drugih, viših i boljih svjetova, nešto smirujuće što i najljućem i najprgavijem čovjeku ulije nekakav smiraj u dušu. A još ona, prava ljepotica neobično kovrdžave kose, od koje je zastajao dah. Rajf je nosila u toj svojoj kočopernoj kosi, koja nije dala da se tek tako ukroti.
Eto, takva je Zekira Begić. Eto tako je dočekala i taj kraj aprila ’92. i deveti mjesec trudnoće. Obično, a najposebnije, kako samo buduća majka može i zna. Tu, u kući Begićevih, već je i krevetić postavljen. Benkice, gegice, pelene – sve je kupljeno i pripremljeno. Prvo dijete se čeka da osvijetli kuću novim životom.
Neće nas komšije!
A onda, uz Drinu, niz Drinu dolaze vojnici JNA. Kažu: Novosadski korpus. Sa njima su stizali “arkanovci”, “Beli orlovi” i kojekakve četničke protuve sve sa jednim jedinim ciljem – očistiti od Bošnjaka i Bratunac i sve opštine Podrinja. Ovako ili onako.
Begići su slušali sve te priče o zlostavljanju Bošnjaka, ali nisu vjerovali jer kako vjerovati da će te tvoje komšije i do juče tvoja armija protjerivati ili ubijati, gluho bilo, samo zato što imaš drugačije ime i prezime ili što se na drugi način velikom Bogu moliš? To je nepojmljivo, misle Begići. Ne može da bude!
Pa ipak, moglo je.
Srpski vojnici u kojekakvim uniformama zagospodarili su Bratuncem. Odvođenja ljudi, prebijanja, mučenja i, na koncu, ubistva postala su normalna stvar. Spiskovi, spiskovi i još spiskova. Ljudi su, po pravilu, završavali u OŠ “Vuk Karadžić”, koja je bila i kaznionica i klaonica ljudska.
Opet Zekira i Mesud nisu mogli da povjeruju. Iz dva razloga: prvo, žena je u devetom mjesecu trudnoće, neće nju… A, drugi razlog: pa, njihov prijeratni kum je bio Milenko Prodanović zvani Mungos, koji se prometnuo u gospodara života i smrti u Bratuncu. Bio je u Crvenim beretkama. Ne bi kum dao, misle Begići, dok rukama grle Zekirin stomak i plod ljubavi u njemu.
Autobus spasa ili…
A onda se pojavio, navodno, autobus spasa.
U njega je nevoljko sjela trudna Zekira sa još podosta mladih žena sa djecom. NIje ih brojala. Djeca od nekoliko nedjelja do desetak godina, ne više. Pun autobus. Autobus spasa, koji je vozio bratunačke žene i djecu što dalje od četničkih kandži.
I opet prelijep proljetni dan, kao ovaj, prije tačno 28 godina. Autobus se lagano ljulja zavojitom cestom, a onda jedan improvizovani punkt sa srpskim vojnicima. Vojnik daje rukom znak vozaču da stane.
U autobus od svih ljudi na svijetu ulazi naoružan u maskirnoj uniformi Zekirin kum Milenko Prodanović. Pokazuje vrškom prsta na Zekiru, još nekoliko žena i njihovu djecu. Opušteno im govori da izađu iz autobusa.
“Mora da smo spašeni”, misli Zekira, “možda ovaj autobus vozi ljude na strijeljanje, a dobri kum nas vadi iz nevolje”, u sebi govori žena dok rukom instinktivno pridržava bremenit stomak.
Poslušno izlazi, držeći za ruku dvojicu dječaka. Više i ne zna čija su djeca. Sve joj se pomiješalo. Još je majki pored nje. I one izlaze iza autobusa.
Bijaše to sunčan dan proljetni u Bratuncu 1992. Od tada niko nikada nije čuo za Zekiru, trudnicu u devetom mjesecu trudnoće iz naselja Suha, predivnog osmijeha i još divnije kovrdžave kose. Maca su je zvali.
Crna vreća umjesto kolijevke
I Zekira je izbivala tako 12 godina, sve do maja 2005, kada je tu, u centru Suhe, ni 200 metara od njene kuće, otvorena masovna grobica. Da, tamo je sve ove godine stanovala Zekira.
U jednoj crnoj poluprozirnoj vreći, kakve je koristila JNA! Rukama je pridržavala plod.
Istražilac iz Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine Sadik Selimović rekao je da će rad na grobnici Suha pamtiti dok je živ:
“Jedna od najtežih grobnica koju smo obrađivali bila je grobnica Suha, gdje smo našli majku s dvoje djece u crnoj vreći, kao i puno male djece, i Zekiru Begić u devetom mjesecu trudnoće.”
A Zekira je umrla svirepo. Ispaljeno je nekoliko metaka u njenu lijepu glavu i nekoliko u tijelo. I još gore, svijete moj – jedan metak, kasnije će autopsija potvrditi, ubio je nerođeno dijete u njenom stomaku. Baš tako, dobro ste pročitali! Sasvim zdrav i odrastao fetus, spreman da dođe na ovaj svijet, četnički metak je kroz tijelo žene pogodio i usmrtio.
O tome će konkretno reći dr. Vedo Tuco, vještak sudske medicine:
“Jedna od ozljeda na njezinom tijelu koju smo identificirali, a koje se ja jako dobro sjećam, to je zrno, koje je prošlo kroz trbuh i koje je prošlo praktično kroz sam plod, to nerođeno dijete, i koje se praktično zadržalo negdje sa lijeve strane u predjelu prednjeg trbušnog zida.”
Pred tim zločinom, zločinom nad nerođenom djecom, pamet staje! Staju i prestaju riječi, pokreti i odnosi. Ostaje samo ništavilo i urlik ZAŠTO???
Hroničari će zabilježiti da je masovna grobica Suha kod Bratunca najtužnija grobnica pod svodom nebeskim jer u njoj je ubijeno 38 žena i djece. Majke su bebe svoje, potvrdiće autopsija, lijevom rukom pridržavale, dok su im desne ruke bile podignute uvis, braneći dječje glavice od četničke smrti. Uzalud. A leševi su, baš zahvaljujući tim crnim JNA vrećama, odlično sačuvani, pa su i autopsije pouzdane, strašne i neviđene. A autopsije govore da je, između ostalog, počivalište u Suhoj našla i Sabra Hodžić-Tabaković, koja je ubijena, pa spaljena sa dvojicom dječaka od 10 i 12 godina.
Odjeljenje je to, ljudi moji, podzemno odjeljenje od 38 skeleta majki i djece. Ili, bolje reći, podzemne jaslice, jer su djeca tek bebice bila. Zlo, zlo sa imenom i prezimenom, koje se odazivalo na ime JNA, na ime četnici, na “Beli orlovi”, na “arkanovci”, na koncu, na ime onog kuma Milenka Prodanovića Mungosa, koji je odvojio svoju kumu i nerođenu bebu za odstrel – e, to ZLO živi i dan-danas.
Jer, znate, za Suhu, za smrt žena sa bebama u naručju, trudnice u devetom mjesecu trudnoće i namjerno ubijanje njenog fetusa niko nikada nije odgovarao. Niko nikada!
A bio je sunčan dan kada su ih dovodili, bio je sunčan dan kada su ih ubijali, kada su im bebe u utrobi ubijali, kada su ih zakopavali, kada su im tijela deceniju i više krili… Samo je teška, olovna kiša padala tog maja 2005. kada je masovna dječja grobnica Suha ugledala svjetlost dana. Kiša, tuga i strava su udarale i po patolozima i po svijetu i po kosmosu kada su otkopavali tijelo majke sa formiranom bebom u stomaku i metkom ubicom u bebinom tijelu.
Sve, sve staje…
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
