U vrijeme vladavine dinastije Abbasija, u Bagdadu je živio jedan učenjak koji je veoma cijenio znanje.
Jednog ga dana presrete jedan poznanik i reče mu: „Znaš li šta sam maloprije čuo o jednom svom prijatelju?“
„Sačekaj trenutak“, učenjak odgovori. „Prije nego mi išta kažeš, zamolio bih te da mi odgovoriš na 3 pitanja. Naime, tako provjerim da li ima u tvojim riječima koristi, ili ne.
Prvo pitanje je provjera istinitosti vijesti. Da li si potpuno siguran da je to što mi želiš reći istina?
„Nisam baš siguran“, odgovori čovjek. „Samo samo o tome nešto čuo i…“
„Dovoljno si rekao“, reče učenjak. „Dakle, ti ne znaš da li je vijest tačna ili ne.
Sad prelazimo na drugo pitanje, a ono se odnosi na to da li imaš reći nešto dobro ili loše. Da je to što mi želiš reći o svom prijatelju nešto dobro ili ne?“
„Ma kakvi dobro, naprotiv…“, odgovori čovjek.
„Dakle, ti želiš da mi ispričaš nešto ružno o njemu, a u što nisi siguran ni da je tačno. Imaš još jedno pitanje, a ono je vezano za moguću korist.
Da li će mi koristiti to što ćeš mi reći o svom prijatelju?“
„Pa i neće…“
„Pa zašto bi mi uopće i govorio nešto kad to nije niti istinito, niti dobro, niti korisno?“, na kraju reče učenjak.
