Iako je nakon Prvog zasjedanja ZAVNOBIH-a poručeno da je Bosna i Hercegovina “i srpska i hrvatska i muslimanska“, samo tri dana kasnije, na Drugom zasjedanju AVNOJ-a to nije prihvaćeno.
Prilikom dekoracije sale uoči zasjedanja Đorđe Andrejević Kun i Antun Augustinčić su izradili grb Demokratske Federativne Jugoslavije sa pet buktinja kao osnovnim elementima, koje su predstavljale pet naroda Jugoslavije – Srbe, Hrvate, Slovence, Makedonce i Crnogorce. Muslimana Bošnjaka iz zavnobihskog “i-i-i” nije bilo u grbu, piše Historija.info.
Slučaj BiH
Konačnu odluku je na Trećem zasjedanju AVNOJ-a održanom od 7. do 10. augusta 1945 u Beogradu donio veoma moćni Milovan Đilas koji je muslimane definirao kao “etničku grupu” te ih izostavio s popisa jugoslovenskih naroda. Đilasov plan bio je pet nacionalnih republika za pet naroda. Bosna je po Đilasu trebala biti posebna jedinica, kao neki corpus separatum, ali ne republika, već samo autonomna pokrajina. Tada je došlo do natezanja između srbijanskih delegata koji su sve činili da se cijela BiH pripoji Srbiji i bosanskohercegovačkih delegata koji su tražili ravnopravan status BiH s ostalim republikama. Napokon, na Titovu intervenciju da je Bosna i Hercegovina bila poprište najžešćih neprijateljskih ofanziva i da je najviše dopinijela pobjedi, napravljen je kompromis prema kojem će Bosna i Hercegovina imati republički status, ali je rečeno da je ta republika nastanjena “dijelovima srpskog i hrvatskog naroda, kao i bosanskohercegovačkim muslimanima”.
Predstavnik Narodnog fronta iz Bosne i Hercegovine Husein Husaga Ćišić se dvjema predstavkama, od 5. decembra 1945. i 6. januara 1946. godine, obraća Ministarstvu za Konstituantu, oštro se protiveći tome što na grbu nove države pored postojećih pet nije unesena i šesta buktinja koja bi označavala Muslimane-Bošnjake kao šesti jugoslavenski narod. Kako njegov prijedlog nije usvojen, Husaga piše Predsjedništvu Ustavotvorne skupštine jasno ističući nepravdu koja je nanesena Bošnjacima. Husaga Čišić je ukazao na srpski nacionalizam koji je Bosnu i Hercegovinu svodio pod srpski nacionalni prostor i tada se žestoko sukobio sa Milovanom Đilasom.
Na Svečanoj sjednici proglašenja Ustava 31. jaunara 1946. godine počelo je usvajanje Ustava po tačkama. Sve je teklo kako se moglo i očekivati – do poglavlja koje je tretiralo nacionalno pitanje. Dizanje ruku bilo je jednoobrazno.
– Ima li ko protiv – pitao je predsjedavajući? Podignuta je bila samo Husagina ruka! On je glasao protiv.
Ustavom iz 1963, kada je promijenjen naziv države u Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija, državni grb je sačuvao u osnovi prethodni izgled, s tim što je dodata šesta baklja. Ali ta šesta baklja nije značila da su Muslimani-Bošnjaci priznati i prihvaćeni kao narod. Zajednička vatra šest baklji predstavljala je bratstvo i jedinstvo šest republika bivše Jugoslavije: Bosne i Hercegovine, Makedonije, Srbije, Slovenije, Hrvatske i Crne Gore.
Muslimanima je priznato pravo na opredjeljenje, doduše, po vjerskoj odrednici, sa velikim slovom M, tek osam godina kasnije, na popisu 1971. godine.
Dobra Austro-ugarske
U vrijeme austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine, Husaga Čišić prilazi Pokretu za vjersko-prosvjetnu autonomiju Bošnjaka, koji je pokrenuo Ali ef. Džabić. Zajedno sa prijateljima je pokrenuo list “Musavat”, gdje se ističe izuzetno oštrim člancima protiv austrougarskih vlasti. Formirao je i stranku Muslimansko-demokratska organizacija. Zbog svojih stavova je hapšen, pritvaran a u tri navrata interniran na Bivolje brdo kod Čapljine, Bihać te Arad. Tokom Prvog svjetskog rata mobilisan je u kažnjeničku jedinicu Đera. Kasnije je prešao u Četvrtu bh. regimentu, sa kojom je ratovao u Italiji. Tamo je i ranjen.
Husaga Čišić bio je predsjedavajući Gradskog vijeća Mostara, pa predsjednik Općine Mostar, predsjednik Vakufsko-mearifskog sabora Muslimana u Sarajevu, senator u Kraljevini Jugoslaviji, te član III zasjedanja AVNOJ-a i ZAVNOBIH-a. Umro je 30. augusta 1956. godine u Mostaru.
O kakvoj se ljudskoj veličini radi govori i činjenica da su bili bezuspješni svi pokušaji da se Husein Husaga Čišić vrbuje i prikloni bilo kojoj struji koja bi dovela do toga da se njegovo mišljenje promijeni. Naprimjer, Džafer-beg Kulenović, koji je u Pavelićevoj vladi bio “čovjek za muslimanska pitanja”, pokušao ga je pridobiti ali ga je Husaga bukvalno istjerao iz svoje kuće, ne prihvativši njegove stavove.
Tako nešto napraviti u doba ustaške strahovlade mogao je samo zaista izuzuzetno hrabar čovjek koji se nije bojao za svoje principe i glavu izgubiti. Također, italijanski general Ambrosi ga je uzalud 1942. godine pokušao prikloniti na stranu italijanskog fašizma. Bez uspjeha jer i general je istjeran! Svim udarima, strujama i pokušajima Husein Husaga Čišić se oštro i hrabro suprotstavljao. Imao je svoj stav koji niko nije mogao slomiti.
