Nabrajati pjesme kojima je stekao status legende bilo bi degradiranje njegovog stvaralaštva. Zna se koje su njegove pjesme! One idu u sve antologije kafanske muzike. Jedna od tih, možda i prva među jednakim je “Dotak’o sam dno života” iz 1984. godine.
Vremenom su se rodile brojne teorije o tome na šta je zapravo mislio kada je rekao da je dotakao dno života. Te teorije je opovrgao sam Zdravković kada je u jednom intervjuu svojevremeno izjavio:
-Shvatio sam da ništa nisam napravio, a budući da sam bio siguran u sebe, riješio sam da probam nešto novo. U Njemačkoj sam pjevao u burdeljčićima u koje dolazi naš svijet. Za te ljude hiljadu maraka je bogatstvo i kad ih imaju po prirodi stvari postaju bahati, guraju sto maraka, hoće da te kupe. U Kanadi sam znao gdje ću raditi, da neću pjevati u “Hiltonu” ili “Holidej inu”. Ljudi koji su me slušali bili su pažljivi, dok me nisu izgustirali. Onda su počeli da se sprdaju, da govore da sam propao, da nemam gdje da pjevam i bukvalno sam dotakao dno života.
Ako je to zaista bio povod da napiše svoju kultnu pjesmu, onda čovjek ne može da se ne zapita ko je prokleti ženski stvor iz pjesme? Jedna od teorija o nastanku pjesme kaže da je Zdravkovića neuporedivo potresnije iskustvo nagnalo da ga da u pero, te da ga otpjeva. O detaljima možda nekom drugom prilikom, zaista su potresni…
Još jedan zaključak se logično sam nameće. Kako je moguće da je ovako potresnu pjesmu ispjevao zbog loše finansijske situacije u kojoj se našao i nezavidnog položaja u gastarbajterskom svijetu? Teško da je to bio uzrok njegove pjesme! Njegova drama morala je biti neuporedivo bolnija, emotivnija, razornija.
Vjerovatno je u želji da se jednom za sva vremena prestane sa pitanjima i nagađanjima dao ovaj nemušti odgovor, ali to mu, ni u kom slučaju, ne smijemo uzeti za zlo. Umjesto usiljenih pokušaja da proniknemo u nešto što i nije toliko bitno, dovoljno je da proniknemo u vlastita osjećanja, raspoloženja, iskustva i stanja svijesti, te nađemo ono svoje u ovoj i svakoj drugoj pjesmi…
