Pjesma na maestralan način dočarava vječiti generacijski jaz između roditelja i djeteta. Onaj uvijekprisutni motiv roditeljske zabrinutosti zbog koje gura svoje dijete u ambis nesreće, mizerije i patnje.
Đuvegije
Dijalog u ovoj lirskoj narodnoj drami vodi se između oca i kćeri koja je stasala za udaju. S tim u vezi, on joj neprestano nabraja potencijalne đuvegije iz čega vidimo da ni sam nije najsigurniji koji bi za nju bio najbolji, što ga opet ne spriječava da prestane sa nabrajanjem. Kćerka, kako to obično biva, uspješno nalazi mane svakom od eventualnih supružnika zbog čega se da zaključiti da je i sama uložila značajno razmišljanje u ovaj odabir.
Posebno zanimljiva karakteristika ove pjesme je njeno čuveno – neću, koje je mladalački buntovno, svaki put sve glasnije i odlučnije pri pomenu imena svakog od đuvegija. Iako mlada, naša heroina, je izuzetno visprena i duhovita, te nas zabezekne razlozima odbijanja njenih prosaca. Alija je džimrija (cicija), te iz braka s njim neće biti berićeta, što potvrđuje njenu visprenost i promućurnost. Zbog toga je ne smijemo smatrati interesdžijom (čitaj sponzorušom), ali možemo racionalnom mladom djevojkom, koja zna šta hoće.
Narodno predanje
Na pomen Omera, još glasnije uzvikuje – neću babo Omera, a kao razlog odbijanja navodi njegovu sklonost preljubi. Da li je već imala iskustvo u ljubavnim avanturama sa Omerom, nikad nećemo saznati.
Kažu da bez starca nema udarca, ali njeno najodlučnije neću upućeno je na račun Jašara, baš zbog toga što je znatno stariji od nje. Osim toga, njegov jedini kvalitet je imovinski status koji njoj, iako bitan, nije presudan faktor u izboru čovjeka kojem će pokloniti srce.
Kako to obično bude u narodnom predanju i folkloru, nakon tri čarobna odbijanja, na red dolazi onaj kojem je srce već poklonila, kojem jedva čeka da se u potpunosti preda. Njemu ni ime ne znamo. Ono što znamo je da je bekrija, i to je sve. Njega želi, u njega je zaljubljena, pa je naša percepcija nje kao visprene djevojke u velikoj mjeri poljuljana. Šta joj bekrija može ponuditi osim instant sreće i zadovoljstva, nakon čega će definitivno uslijediti već pomenuti ambis nesreće, mizerije i patnje.
Ako je roditeljska greška što često i na silu djeci nastoje nametnuti svoj rezon i razmišljanje, onda je greška potomstva što pretjeruje u buntovništvu, otporu i negodovanju. Zanimljivo, obje strane žele najbolje, a dobro znamo da je put do pakla popločan najboljim namjerama…
