PRIČA O PJESMI: Jugoslovenka ⋆ BALKAN PLUS

Kvalitet pjesme ne mora nužno biti jedini faktor koji utiče na njenu dugovječnost i neprestanu aktuelnost. Često i kontekst u koji se pjesma stavlja može učiniti za njenu popularnost znatno više od melodije, stihova ili kvaliteta interpretacije. Teško da su Marko Perković Thompson, Baja Mali Knindža ili Lepi Mića popularni ili bili popularni zbog svojih vokalnih mogućnosti. Ne! Oni jednostavno pjevaju o stvarima koje podilaze niskim strastima kod simpatizera njihovog pjevanja, te ujedno revoltiraju one koji ih ne vole, dajući cijeloj priči puno širu, političku i šovinističku konotaciju. Taj politički kontekst je uvijek aktuelan, samim tim i njihove pjesme, odnosno potražnja za njihovim nastupima.

Naravno, i prije pojave ovih imena na javnoj sceni bilo je slučajeva da pjesma dobije političku pozadinu, te izazove brojne polemike. Poznato je koliku su prašinu podigle pjesme „Nedjelja kad je otiš’o Hase“ Zabranjenog pušenja, „Maljčiki“ Idola ili „Poljska u mome srcu“ Azre. Lista bendova i izvođača koji su bili izloženi vječitim kritikama, bilo političkim ili nekim drugim je prilično duga. Na njoj se jedno ime posebno ističe, a to je Lepa Brena. Osporavano joj je pjevačko umijeće, tačnije nedostatak istog, laki pjesmuljci koje je pjevala, provokativan stajling kojem je pribjegavala na nastupima, ali i životne odluke koje je donosila, a kojima su davane nacional-šovinističke konotacije.

Oni koji je napadaju, te joj osporavaju uticaj koji ima u društvu i estradnim krugovima, a takvih je oduvijek bilo, kao jedan od primarnih argumenata pominju njenu pjesmu „Jugoslovenka“. Ne treba biti posebno vispren, pa zaključiti da je sve stavljeno u politički kontekst, njenog navodnog odricanja od vjere i nacije, te prihvatanja nekih drugih etono-religijskih vrijednosti.

Još od kad je objavljena 1989. godine pjesma je donijela neku dozu mističnosti. U tom periodu nije bilo političkih osporavanja, jer ih nije smjelo biti, ali sada vidimo ironiju, jer je ogromna većina Jugoslovena oduševljeno prihvatila pjesmu, da bi samo nekoliko godina kasnije uvidjeli apsurd veličanja jugoslovenske nacije.

Pjesma je ostvarena kao neka narodna poema u kojoj tri pjevača (Danijel Popović, Vlado Kalember i Alen Islamović) predstavljaju ljude iz svih krajeva svijeta, koji se susreću sa nepoznatim stvorenjem nimfom ili vilom, te se ne mogu nadiviti njenoj ljepoti, ali i karakteru. Ona im u vokalnoj ekspresiji refrena otkriva svoj identitet koji im je do tog trenutka bio nepoznat. Pred njima ne stoji ni nimfa, ni vila – već Jugoslovenka.

Ako pjesmu stavimo u današnji vremenski kontekst, decenijama nakon raspada Jugoslavije, pjesma prirodno upada u kovitlac političkih previranja. Ono što je fascinantno je da Brena i danas na svojim nastupima izvodi ovu pjesmu, a da u publici nastaje delirijum kao i 1989. godine. Možda i veći! Dovoljno je pogledati snimke sa njenih nastupa iz Kanade, odnosno koncerta iz beogradske Arene.

Da li se Brena odrekla imena, nacije, religije ili nije, tema je za diskusiju onih kojima je pjesma na posljednjem mjestu. Činjenica je da Thompson, Knindža i Lepi Mića ne mogu u isti koš s Brenom, jer je granica šovinizma jasno vidljiva. Vidi se ko teži političkom kontekstu u svojim pjesmama, a ko od njega bježi. Dokaz je delirijum kad pjesma počne. Možete osporiti, razoriti, poricati, ali ljudi vole svoju Jugoslovenku. Koliko se poistovjećuju s njom, drugo je pitanje…