Na više od deset, što albuma, što singl ploča, koje je snimio kroz karijeru koja traje četiri decenije, Brkan je uvijek branio umjetničku vještinu, tradicionalnu narodnu pjesmu, te vrlinu sevdalinke iz koje zrači emocija. Zbog toga se ne može pohvaliti obimnim opusom, ali može stvaralaštvom koje je iznjedrilo pjesme koje ne poznaju granice vremena, prostora, zaborava. U takve definitivno spadaju: “Najljepšu haljinu večeras obuci”, “Ko je majko onaj čovjek”, kao i “Jednom sam i ja volio”. Posljednje navedena pjesma možda je i u najvećoj mjeri obilježila Brkanovu karijeru.
Objavljena je na albumu “Voli me, grli me” iz 1981. godine. Komponovao je Aca Stepić, dok su stihovi nastali iz pera Atanasija Savića. Riječ je o pjesmi koja na najbolji mogući način oslikava ono što je Brkan zastupao u svom umjetničkom stvaralaštvu.
Pjesma ide u red onih tradicionalnih, narodnih koje su od početka do kraja ispunjene emocijom. Njom je dočarana slika patnje lirskog subjekta za voljenom ženom. On kroz stihove iskazuje stanje u svom srcu, u kojem “nemir vlada”, te se sa sjetom prisjeća vremena kada nije bilo tako. Jednom je i on volio, međutim iz nama neznanog razloga, ta ljubav biva okončana, a naš lirski subjekt pati u samoći. Ono što je posebno upečatljivo u toj njegovoj čamotinji, samovanju i patnji je naslućivanje razloga za neuspjeh te ljubavi. Posljednja dva stiha “Osjećam da noćas ti mi nećeš doći, ko zna gdje si sada ti voljena ženo”, kazuju nam da razlog za njihov rastanak nije bila neka viša sila, već ti ljubavnici, mladi, strastveni, drčni i energični nisu pristajali na kompromise, što je dovelo do neizbježnog rastanka.
Pjesma i smrt
Zanimljivo je i prisjećanje na nastanak pjesme, njenog izvođača Asima Brkana:
-Pjesma je nastala 1979. godine u Parizu. Nastupao sam u restoranu Mile Matić, gdje mi je kompozitor Aco Stepić rekao da ima pjesmu života za mene. Uzeo je harmoniku i počeo “U srcu mome sada nemir vlada…” Znao sam da je to to. Ubrzo smo pjesmu snimili u Beogradu, a objavili nekoliko mjeseci kasnije. Desilo se da je kada sam objavio ploču umro Tito. Ploča u prodaji, a ljudi plaču. Tada mi je kompozitor Aco rekao – Asime, ne sekiraj se. Pjesma ako vrijedi ona će proći. Nije prošlo mnogo, od Titove smrti, a pjesma stadione ruši. Ispostavilo se da je to pjesma za sva vremena.
Konstatacija da se bezvremenske pjesme ne daju okovati bilo kakvim stegama, vidi se i u primjeru ove anegdote. Prava pjesma uvijek nalazi put do srca publike, prelazeći preko bilo kakvih prepreka. Pjesma, po pravilu, slavi život, stoga su i najveće tragedije nemoćne pred njom…
