Dovoljno je da samo nekoliko godina prođe, da bi se shvatila sva prolaznost života. Tada se počinje žaliti za propuštenim prilikama, pa prepotentni mladić u djeliću sekunde postane srednjovječni čovjek koji panično pokušava spasiti šta se spasiti da, a još brže postaje starac kojem je kasno da bilo šta popravlja u svom životu. Njemu je vremena ostalo samo još za kajanje.
Ova životna istina je tematika pjesme Halida Muslimovića “Mene je učilo vrijeme”. Pjesma je objavljena na albumu “Hej ljubavi u dalekom gradu” 1985. godine. Autor stihova je Rezak Hukanović, dok je za melodiju bio zadužen Željko Subotić.
Riječ je o baladi u kojoj je lirski subjekt priznao nemoć, te kapitulirao pred životom, sudbinom, vremenom. To je pjesma koja pjeva o jednoj ljubavi koja je okončana u davnoj prošlosti, a koju lirski subjekt nikada nije prežalio. Iz stihova pjesme se ne može izvući zaključak da je on jedini krivac zbog kojeg ta romansa nije opstala. Krivi su oboje podjednako.
Posebnost pjesme ogleda se u njegovoj spoznaji da je naučio ovu životnu lekciju. Činjenica da je u poznim godinama došao do ovog prosvjetljenja njegovu bol nikako ne umanjuje. Naprotiv, čini je još intenzivnijom i nepodnošljivijom. Zato mu je ostalo – samo da pije i ništa više.
Taj tipično balkanski postupak utapanja tuge u alkoholu daje pjesmi priličnu dozu patetičnosti. Čak i u tim trenucima spoznaje sopstvenih grešaka on nije bio spreman učiniti ni najmanji napor u pokušaju njihovih ispravljanja. Umjesto toga on pije. Time poražavajuća slika pjesme dobija dodatnu grandiozniju dimenziju, pa umjesto balade o nesretnoj ljubai, prva asocijacija na pjesmu postanu kukavičluk i patetika.
Njega je učilo vrijeme. Vrijeme koje je mogao provesti sretan uz ženu koju voli. Najmanje je bitno na šta je umjesto toga potrošio svoje vrijeme. Potrošio ga je i nikad ga neće dobiti nazad. Zato bi valjalo učiti na tuđim greškama. Jer ako nas nauči vrijeme, upamtićemo bolje, ali teško da će biti vremena da svoje greške ispravimo…
