Jedan ga je čuvao u ratu, drugi će ga čuvati u miru. Milosav nije dozvolio da ga zapale i sruše, Muratu je povjerena briga o obnovljenom objektu. Njih dvojicu, susjede u selu Ustibar kod Rudog, na samoj tromeđi Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore, dijeli samo mekteb – škola za vjeronauk.
Priča o nedavnom otvaranju mekteba, na čemu su zajedničkim snagama radili Đulbo Kadić i Radojko Vilaret, a što su pomogli donatori iz ovih krajeva, ali i svijeta, ispričana je u pozitivnom tonu. Drugačije i ne može biti. No, život u tom krajičku Bosne sve je samo ne jednostavan, lagan, poželjan.
Iako je u Bosni i Hercegovini, do Ustibra se dolazi preko teritorija susjedne države – od Rudog ih dijeli selo Sjeverin, koje se nalazi u Srbiji, no na tom dijelu nema graničnih kontrola. Zanimljivo je i da dobar dio mještana koristi usluge mobilnih operatera susjedne države, jer su u suprotnom u roamingu.
„I to sa telefonima je dokaz da se narod snalazi kako zna i umije. Samo mi znamo kako nam je teško ovdje živjeti. Svako ima svoju priču i svoju muku. Živimo, moja Sabra i ja, od to moje malo penzije, nešto i posijemo da imamo za nas. Pomognu nam djeca. I tako – od marta do oktobra, pa u Ilijaš“, priča umirovljenik Murat Ferhatović, čuvar mekteba s početka priče.
Prije pet godina zajedno sa suprugom vratio se u roditeljsku kuću, obnovio je i uredio, uklonio korov i kamenje iz vrta i obližnje njive. Priča da su tako uradili i drugi povratnici, Bošnjaci.
„Tri su kuće povratnika koji su stalno tu i nas još nekoliko koji preko ljeta živimo. Svega desetak familija. Uglavnom su to stariji ljudi. Nema djece, nažalost. Ma, nema ni ljudi, a kamoli djece“, žali se.
Supruga mu Sabra priča kako djeca dođu na odmor, baš kao i drugima. Dok priča o ratnoj sudbini, kući i životu koje su do rata imali u Rudom, priznaje kako joj se ne mili prisjećati ’90-ih. Djeca su u međuvremenu otišla – „neko u Sarajevo, a neko u Ameriku“.
„Sa komšijama pravoslavcima se fino slažemo. Bilo je i solidarnosti kad se radio mekteb, prilazili su i radnici, drugi su nudili sok i kafu. Nikakvih problema nije bilo, pozdravimo se i popričamo kao prave komšije“, dodaje Sabra.
‘Nisam dao da zapale mekteb’
Sa druge strane mekteba živi Milosav Ćetković, umirovljeni kovač. Uvjerava kako se i prije rata živjelo tako što se odlazilo za boljim, a oni koji ostanu žive od socijalne pomoći ili mirovine.
„Kad bih mogao podvostručiti penziju, još bi dobro i bilo. Tanka je nekako. A drugi? Otišli su ‘trbuhom za kruhom’, što se kaže. Tako je bilo i u Titovo vrijeme. Možda i kuća ima, ali nema naroda“, priča.
Neizbježna je tema obnovljeni mekteb, objekt koji je originalno izgrađen još 1929. godine. Prisjeća se kako je građevina pred rat već bila „stara i dotrajala“, ali nije dao na nju.
„Da mene nije bilo, možda bi se neka luda našla to i da zapali. Govorio sam da je blizu i moja kuća, a ako misle paliti i rušiti da će i moje srušiti. Što je bilo u mojoj moći, uradio sam. I stalno ponavljao: ‘Nemojte, ljudi – bogomolja je svačija bogomolja. Što nije milo tebi, nemoj ni drugome raditi’. I poslušali me“, podsjeća.
Ekonomija prazni prostor
Iako originalno zamišljen kao prostor za podučavanje vjeronauka, mekteb će poslužiti za druge vjerske sadržaje nakon kojih se vjernici zadržavaju, razgovaraju, „razmijene koju pametnu“, kako uz osmijeh kažu.
„Iskreno, biće malo onih koji će pohađati vjeronauk, ali će biti vjerski objekt. Neće ni biti toliko intenzivno korišten, ali umirujuće djeluje spoznaja da je on tu, da mu je s jedne strane komšija Murat, a sa druge Milosav, da su ga obnovili i nije bilo niti jednog incidenta“, govori Enes Gačanin.
Iako rođen u Ustibru, pošao je drugdje za obrazovanjem, a poslije i stvarajući karijeru i podižući obitelj. Danas se sa suprugom i sinovima vratio i svaki trenutak provodi tamo.
„Bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost, ljudi su ovdje tolerantni. Niko se ne osjeća nesigurnim, a ključni problem koji prazni ovaj prostor od ljudi je ekonomija. Problem ekonomije se svugdje negativno odražavao na povratak. I koncept povratka je promašen, jer se nisu razvijali kapaciteti da se ljudima da posao. Gradili su ljudima kuće i stanove i u njima se može živjeti, ali nema se od čega“, ukazuje Gačanin.
‘Nema djece, ni budućnosti’
Nekad je poljoprivreda bila djelatnost kojom se samo dopunjavao kućni budžet, a danas je ona primarni izvor prihoda. Znaju to najbolje Mladen Babić i Neđeljko Vujadinović. Prvi je velik dio radnog vijeka proveo po inozemstvu.
„I onda mi je sve dojadilo, pa sam došao ovdje i odlučio se baviti poljoprivredom. Uspijeva sve što možete pomisliti. Život na granici ima i svojih prednosti, ali i gubitaka. Posebno mi je muka kad krenem u Priboj, jer po sat vremena moram čekati na granici“, žali se Babić.
Pokušavajući ilustrirati činjenicu da je u tom kraju sve manje ljudi, navodi primjer uroda voćaka koje ostaju neubrane. „Trešnja je tako dobro rodila ovo ljeto, a nije bilo ruke da je ubere. Sve je propalo“, kaže.
Na pitanje gdje djeca idu u školu, odgovara kratko: „Nema djece, nema budućnosti. Ni naroda ovdje nema, a kamoli djece“.
Prijatelj mu dodaje kako je njegov 16-godišnji sin najmlađe dijete u Ustibru, pa je „bolje graditi staračke domove, nego škole“.
„I ne znam što ću za 10 godina. Čuvam ovce i od njih živim. Nemam nikakve doprinose uplaćene i ne znam od čega ću jednog dana živjeti. Zato sam rekao djeci da se ne vraćaju kad odu“, govori Vujadinović.
Ima i jednostavnu životnu filozofiju, ali i recept za život u Ustibru: „Želje su goleme, a mogućnosti male. Da bi ovdje živio, moraš imati što manje želje. Ovdje moraš biti skroman, a te skromnosti nema u onome što nam mediji serviraju. Prikazuju laž u kojem vrijedan čovjek biva zanemaren. Treba biti lijep i zgodan, roditi se na sretnom mjestu i riješio si sve probleme, a ovdje ništa ne valja. To je ta iluzija koja vlada svijetom – treba samo otići i tamo negdje će ti biti lijepo. A neće. Sve je to potrošačka propaganda po kojoj da bi više trošio moraš više raditi. Samo sluđuju narod“.
