Prazna sela, opustele kuće… Brda iznad Medveđe, oko Mrkonjskog visa, na 1.170 metara, bez ljudskih glasova, tamo gdje se do pre dvadesetak godina rađalo i slavilo, tugovalo i radovalo.
– Željna sam ljudi, ovdje se samo kerovi čuju – žali se Milijana Stanković (60) iz zaselka Dabiševac u selu Medevce, opština Medveđa, koja čuva bolesnog i nepokretnog supruga.
Njihovo petoro djece se spustilo 35 kilometara niže, do Medveđe, kako ona kaže, do prve civilizacije.
Kuća Stankovića je posljednja prije granice koja razdvaja Srbiju i Kosovo. Od njihovog dvorišta do te linije – 20 metara. S druge strane, zaselak istog imena – Dabiševac. Razlika je, priča usamljena žena, što se odande preko dana čuju glasovi.
– Tamo su domovi puni, ovdje prazni, uhvati me tuga, velika tuga zbog toga – priča Milijana.
Domovi su opusteli i u drugim selima duž 55 kilometara administrativne linije. Srbi i Albanci ovdje su živjeli u vjekovnoj slozi, incidenata nije bilo, ali siromaštvo je učinilo svoje. Ostale su zakatančene kuće i u Marovcu, Braini, Sponcu, a desetkovano je i selo Tulare sa mješovitim srpsko-albanskim stanovništvom.
Mještani koji povremeno obilaze svoje domove kažu da je najveći problem to što se izgubila veza sa Kosovom, odnosno Prištinom, tamo gdje se uglavnom trgovalo.
– Iseljavanja su počela s ratovima na prostoru bivše Jugoslavije, a masovna poslije rata na Kosovu, kada su ukinuti svi alternativni putevi koji su nas povezivali sa Albancima u komšiluku, s kojima smo drugovali i trgovali. Ostao je samo regionalni put od Medveđe preko prijelaza Mutivode, pa ako želimo da obiđemo naše groblje na 200 metara od Medveca, moramo preko Prištine, pa da se vraćamo zaobilaznim putem, što je neisplativo – priča Nebojša Stamenković (54), domaćin i opštinski vozač kome je to bio posljednji radni dan.
I njegov dom u Medvecu je opusteo.
– A šta ću ovdje. Od čega da živim. Dok nije bilo rata mi smo odlično živjeli. Bavili smo se stočarstvom i sjekli drva, svako od nas je za sebe proizvodio ovo što je neophodno za trpezu. Živjeli smo zapravo od trgovine sa Albancima i družuili smo se s njima. Trgovina je, međutim, zamrla i mi smo napustili svoje kuće – priča Stamenković.
Uprkos razdavajanju, neki mještani su ostali u vezi sa komšijama Albancima.
– Čujemo se obično prije zadušnica, kada se spremamo da posjetimo naše groblje preko šumarka. Tada desetak Albanaca napravi stražu, krug oko nas. Motre da nas ne otkriju ovi iz Kfora, da ne platimo kaznu zbog ilegalnog prelaska granice. Na brzinu palimo svijeće, malo očistimo grobove od korova pa se sa Albancima nađemo na samoj liniji razdvajanja. Tu zasjednemo i popijemo i pojedemo ono što smo spremili za groblje i raziđemo se – priča domaćin.
Baka Milijana se prisjeća kakao je nekada bilo.
– Kada smo početkom devedesetih pravili novu kuću, najviše su nam Albanci iz Ajkobile i Dabiševca pomagali. Kada smo 1996. ispraćali sina u vojsku, 12 jagnjadi su donijeli na slavlje komšije Albanci. Sada kažu da smo neprijatelji, ne razumijem – zbunjena je Milijana.
Vlasti u Medveđi su do nekih planinskih sela asfaltirale puteve, neke nasipali šljunkom, ali su ih planinski brzaci odnijeli, pa se do Dabiševca, na primjer, po izrovanom usponu može stići samo terenskim vozilom. Prva prodavnica je tek u Meveđi jer su i sela ispod – Petrilje i Tulare gotovo prazna. U Medvecu, kroz koji prolazi asfalt i dalje vodi do administrativne linije, prazne su kuće Jokovića, Simonovića, Ivanovića, Popovića, Bulatovića, Vujisića…
Samo kad bi stavili asfalt…
Jedina kuća u kojoj je ostala mladež na putu za Dabiševac je dom Krste Piljevića, odbornika u Skupštini opštine Medveđa.
– Supruga i ja živimo sa dvojicom sinova i kćerkom. Bavimo se poljoprivredom i stočarstvom i sječemo šumu, od toga živimo. Moja djeca bi rado otišla odavde ali nemaju gdje. Što se mene tiče, ja ne idem nikuda, jer su se ovdje rodili i umrli moji preci, tu ću i ja. Samo kad bi htjeli da asfaltiraju ovaj put – priča Piljević.
