Siromašak Sinan Smajkan je svako jutro izvodio mršavu kravicu na još mršaviju ispašu povrh sela Trlice. Gazdinska djeca napasali su rasne „holađanke“ u plodnoj ravnici. Dok je bosanska buša više brstila lišće crnog gloga nego li pasla sitnu i ljutu travu, simentalke su se poput paunova šepurile po širokim livadama birajući sočnije zalogaje.
Ni siroti Sinan nije imao puno izbora šta će staviti u usta. Iz torbice, ispletene rukom brižne majke Zarife, izvlačio je komad kukuruznog hljeba zamotan u novinu, lomio ga prstima i gutao opore zalogaje. Kada bi suha mrvica zapela u grlu, zaljevao ju je surutkom iz čuturice. Nije jednom gledao kako se u rukama vršnjaka bijele šnite pšeničnog hljeba premazane kajmakom.
One godine, kada je prispio da može raditi za nadnicu kod seoskih gazda, javiše mu iz doline da je umro njegov babo Jusuf.
Junuzbegov sin vikao je uz vjetar:
– O, Sinaneee, o-o-ooo! Našli ti babu u Zarudini! Strefilo ga srce, o, Sinaneee!
Vratio se kući uplakan.
– Sinane, nemoj plakati. Dragi Bog je tako htio. Njegova je najpreča, sine! – reče mu majka i prinese ćasu sa ukiseljenim mlijekom. Prvi put nije skinula kajmak.- Zadahni dušu, pa biće i za pijace – prošaputala je.
Sinan je zaustio nešto da kaže, ali nije izustio.
Progutao je riječ.
– De sad ručaj, blago majci!
Zarifa nije mogla jesti.
– Presječe me Jusufova smrt – reče.
Kada se Sinan najeo kao nikada tako, majka spusti ruku na njegovo rame i tiho izusti:
– Sutra, idemo na pijacu…
Trgao se kao opržen.
– Što, majko?
– Idemo prodati kravu…
– Zar moramo?
– Moramo sine! Nek očeva dženaza bude kako dolikuje insanu. Od preostalih para kupićemo muznu kozu. Nama dvome more biti!
– More i mora, majko!
Sutradan poraniše.
– Valja nam se iz čaršije zavida vratiti – reče mati.
Sinan zagrli kravu prije nego što je izvede iz štale.
– Halali Baljavo moja ako sam ti išta nažao učinio – zaplakalo je srce njegovo.
To jutro horozi nisu pjevali. Kao da sačekaše da Smajkani zamaknu iz sela. Ako je neko provirio iza prozorske zavjese mogao je vidjeti nesvakidašnje sitnu i mršavu ženu kako pognute glave korača ispred tankovitog dječaka koji je za lanac vukao kravicu.
Odoše zavida, vratiše se pred noć.
Suze se nisu dale sakriti.
Ni dobri ljudi nisu ostali suhih očiju, ali bilo je i onih kojima je jezik klizao u mokrim ustima:
– Ne plaču Smajkani za Jusufom, već za kravicom!
Sirota Zarifa brinula je svoju brigu:
– E, tek sad smo ljuta sirotinja!
II
Ne prođe dugo, ode i Zarifa tamo odakle se vraćaju samo nosači mrtvih. Razbolje se od tuge i brige. Dok nije ispustila dušu Sinan se nije odmicao od njenog uzglavlja
– Boli li, majko?
– Još malo, samo još malo će boljeti i prestaće!
– Hajmo ljekaru, majko.
– Sine, od ove boljke lijeka nejma.
Ujutro je preselila.
U mezar je odnijela brigu:
“Sine, kako ćeš mi sam?”
Mogao se Sinan zakleti da je svojim očima vidio bijelu golubicu kada je prhnula kroz otvoreni prozor.
– Majkina duša – prošaputao je.
Isti dan je prodao kozu kako bi svjetlog obraza spustio majku u kabur nadomak babinog mezara. Branio se od sebe i drugih:
– Neka bar dženaza bude lijepa, ako mojoj majci nije bio lijep život.
III
Bile su to one godine kada su iz Trlice uveliko išli na privremeni rad u Njemačku. Sinan se prijavio među prvima. Za put je posudio novac. Pokucao na vrata kuće Salih-bega Kadića kod koga je njegov otac najviše nadničio.
– Sabahhajrola, beže!
– Kojim dobro sinko?
– Posudi, al’ nikom ne kazuj.
– More li Sinane ovako; pare dajem, al’ pare neću nazad. Tvoj babo je to zaradio za života!
– Jel’ s halalom, Salih-beže?
– Bezbeli da jeste. Ne bih ti pare drugačije ni dao!
Domalo je nestao iz sela. Niko ga nije video kada je otišao. Kuću je ostavio otključanu.
Godine su prolijetale kao ptice selice.
Nikome se nije javljao.
IV
Pojavio se kada je bio zaboravljen.
Malo ko ga je prepoznao, Drugi su iz tuđine stizali autima, a on je u selo došao pješice. Po jednostavnoj odjeći i obući reklo bi se da je u svijetu dangubio, ali nije mahao rukama.
Za sobom je teglio kofer.
Nije bio sam.
Stiže sa trojicom.
Susjedi brzo prepoznaše Selima Mujkića i Ejuba Ajkunića. Prvi je bio na glasu kao najbolji graditelj džamija i munara, a drugi kao kamenorezac bez premca. Treći je bio nepoznat. Taj nepoznati više se osmjehivao nego što je pričao. Prošli su kroz selo do groblja. Sinan je prvo raskrčio korov oko očevog i majkinog mezara, pomolio se za njihove duše, a onda kazao:
– Ejube dobri, hoću nišane od najtvrđeg kamena!
– Dobro Sinane!
– E, tako, blago meni!
Na zemljištu Smajkana razapeše šator.
Sutradan selom zatutnjaše kamioni natovareni građevinskim materijalom. Tamo gdje Sinan izađe i stade, stadoše i kamioni. Kad Sinan sjede, a sjede tamo gdje je bila njegova kuća, sjede i Selim neimar.
– Dobri Sinane, de sada kaži, gdje ćemo zakopati temelje?
– Ako Bog da, ovdje, gdje sjedimo!- reče.
V
Svo vrijeme gradnje Sinan je nadgledao radove. Dugo su susjedi mislili da gradi novu kuću, a kada su neimari sazidali prvi prozor u obliku poluluka, saznadoše:
“To Sinan gradi džamiju!”
Brže nego što se mislilo niče džamijsko zdanje sa vitkom i visokom munarom sa koje se vidjelo selo kao na dlanu.
Uz džamiju, graditelji podigoše i Spomen – česmu. U mermer kamen kamenorezac krasopisom uklesa riječi:
“Ovu hair česmu, kao znak zahvalnosti svojim roditeljima Jusufu i Zarifi Smajkan, podiže sin Sinan.”
Pred jesen građevinci privedoše posao kraju.
Oči se nisu mogle nagledati džamijskog dragulja čiji sjaj je širio zjenice.
VI
Sinan je prije snjegova spakovao kofere i otišao.
Nikada se nije vratio u selo.
Ostala je džamija.
Narod joj dade ime – Sinanova džamija!
