Kada je zapao u jako duboku starost više nije bio u stanju da jede normalno, jer su mu se ruke tresle, zbog čega bi mu ponekad ispadala hrana iz ruku.
Jednoga dana ispade starcu posuda sa hranom iz ruku i razbi se, na što se snaha jako naljuti i zatraži od muža da nađe neko rješenje.
Sin razmisli, pa odluči da napravi ocu posudu od drveta, kako ne bi prosipao hranu po stolu. Počeše tjerati starca i da jede sam, odvojen od porodice. Starac je bio jako tužan zbog osjećaja kako je odbačen po stare dane i prisiljen da jede sam dok svi ostali članovi porodice jedu za stolom.
Kako je vrijeme prolazilo povećavale su se zabrane nametnute starcu od strane njegovog sina i snahe i više nije mogao da ih podnese…
Nakon nekoliko mjeseci starac je umro. Kada je obred ispraćaja završen supružnici su htjeli da se riješe starih dedinih stvari, tako što će ih pokloniti siromašnima ili baciti.
Iznenada dotrča unuk i uze dedin drvenu posudu, na šta ga otac upita: “Šta će ti ta drvena posuda? Šta ćeš da napraviš od nje?“. Na to mu dječak odgovori: “Želim da ja sačuvam da mogu hraniti tebe ili majku kada ostarite kao deda”.
