Njegov krevet je bio do jedinog prozora u sobi. Drugi čovjek je morao da provodi sve vreme ležeći na leđima, prenosi Fokus.
Muškarci su pričali satima. Pričali su o ženama i porodicama, domovima, poslovima, njihovim poduhvatima u vojsci, gdje su bili na odmoru.
Svakog popodneva, čovjek do prozora je drugom objašnjavao šta vidi kroz prozor.
Muškarac u drugom krevetu je počeo da živi kroz slike svijeta koji ne može da vidi kroz prozor.
Prozor je gledao na park sa jezerom. Patke i labudovi su se igrali na vodi, dok su djeca puštala makete brodova po vodi. Mladi parovi su se šetali sa rukom u ruci a nebo je bilo nestvarnih boja.
Jednog toplog popodneva, muškarac pored prozora je opisao paradu koja je prošla.
Iako čovjek u krevetu nije mogao da čuje zvuk parade, mogao je svojim umom da vidi to što je ovaj do prozora opisivao.
Dani, sedmice i mjeseci su prolazili. Jednog jutra, sestra je došla da bolesnicima donese vodu za njihove kupke i našla je beživotno tijelo čoveka pored prozora. On je mirno preminuo u snu.
Bila je tužna i pozvala je ljude da odnesu njegovo tijelo.
Ubrzo je čovjek koji je ležao zamolio sestru da se prebaci u krevet pored prozora. Sestra je rado učinila zamjenu mjesta i nakon što se postarala da je ovom udobno, otišla je.
Sporo i bolno se čovjek uspravio na laktove, da bi pogledao svijet izvan sobe. Susreo se sa praznim zidom.
Čovjek je pitao sestru šta je natjeralo čovjeka da opiše divne predjele, kada je tu samo zid.
Sestra je rekla da je taj čovek bio slijep i da nije mogao da vidi zid.
– Možda je htio samo da te ohrabri – rekla je medicinska sestra.
