Na desetine osoba je pristiglo u el-Šifa bolnicu u Gazzi, gdje sam te noći bio na smjeni. Pojedini su stigli raskomadani, pojedini odrubljenih glava, pojedini toliko unakaženi da su bili neprepoznatljivi, iako su još uvijek bili živi i disali.
Nasumična artiljerijska paljba, novi element izraelskog napada, uzeo je danak u civilnim žrtvama.
Medicinsko osoblje je bilo sretno kad je dobilo pauzu manje od pola sata. Pojedini su ga proveli gledajući rakete i bombe koje je Izrael ispaljivao na istočne dijelove Gazza Citya, dok su drugi pili kafu ili prilegli na par trenutaka.
Relativno miran dan nije dugo potrajao. Oko 3 sata ujutro, osam ili devet žrtava je odjednom pristiglo u hitnu službu.Posljednji su pristigli njih četvero braće i sestara- dvoje od njih su bili mališani, uzrasta oko tri godine, sa relativno površinskim ranama. Ali, bilo je jasno da su izvučeni ispod ruševina, njihova lica i odjeća su bila prekrivena prljavštinom i prašinom.
Onda je pristigao i stariji brat od ovo četvero, dječak u ranim tinejdžerskim godinama. Njegova glava i lice su bili prekriveni krvi i pritiskao je krpu kako bi zaustavio krvarenje. Ali on je bio usmjeren na nešto drugo: „Spasite mog mlađeg brata!“, neprestano je vrištao.
Posljednji koji je stigao bio je njegov brat, dijete sa fotografije koja kruži svijetom.
„Želim svog babu!“
Njega su donijeli bolničari i odmah su požurili na odjel intenzivne njege, koja se odmah nalazila pored hitne službe. On je držao bolničara, plačući: „Želim svog babu, dovedite mi mog babu!“, sve dok nije bio prisiljen da ga pusti.
Dok sam stajao čekajući naredbe, grupa od četiri medicinara je odmah počela sa tretmanom dječaka. Ali on je nastavljao udarati nogama, vrišteći i dozivajući babu.
Njegove povrede su bile ozbiljne: rana na lijevoj strani glave je mogla značiti frakturu lobanje i imao je veliki geler u vratu. Još jedan geler se nalazio u grudima, a treći se nalazio u trbuhu, dok se po njegovom cijelom tijelu nalazio veliki broj manjih rana.
Bilo je potrebno preduzeti neposredne mjere kako bi se njegov život spasio, uspavan je kako bi medicinari mogli obaviti svoj posao.
Nakon pažljivog ispitivanja rane, izgledalo je kao da se artiljerijska municija nakon što je eksplodirala odbila od kamene zidove njegove kuće i da su pojedine od njegovih rana uzrokovane ovim projektilom velike brzine.
On je bio izuzetno sretan: ozljeda vrata je bila samo na centimetar udaljena od glavne arterije, povreda grudnog koša je duboko prodrla ali nije probila pluća, a geler koji je bio u stomaku nije ozlijedio crijeva.
Sreća
On je imao sreće koja je mnogima bila uskraćena te večeri.
Medicinari su junački obavili posao u izuzetno kratkom vremenu, a život dječaka je spašen.
U međuvremenu u hitnoj službi, stariji brat je ušiven a dvoje mlađih je oprano i pregledano zbog mogućih skrivenih povreda.
Nekako, bez obzira na užas i bol, oni su spavali. Ne znam kako su to uspjeli, ali sam im zavidio i zahvaljivao se na božanskoj milosti koja je pronašla svoj put do njih.
Njihov brat sa najozbiljnijim ranama će zasigurno preživjeti, ali sa mnogo ožiljaka i bolnim periodom oporavka kako fizički tako i psihički.
Previše je žrtava došlo te večeri, previše za mene da saznam ime ovog dječaka, da saznam da li se ponovo spojio sa svojim babom, ili čak šta je bilo sa ostatkom njegove porodice.
Ali postoji jedna stvar koju zasigurno znam, a to je da je na stotine djece poput njega pretrpjelo slične ili još gore povrede, a do trenutka pisanja ovog teksta, gotovo osamdesetero djece poput njega je ubijeno dok nemilosrdni izraelski napadi i dalje traju.
