Vulliamy nije specijaliziran za nogometne teme. U novinarskoj karijeri najviše se zapravo bavio upravo ratnim stradanjima. Osim reportaža iz Bosne, za koje je pokupio nekoliko međunarodnih nagrada, Vulliamy je opširno izvještavao o napadu na WTC i američkom ratu u Iraku, gdje je bio jedan od prvih stranih dopisnika na bojišnici.
Utoliko se na prvi pogled može činiti da Vulliamy kada piše o sportu nije na svom terenu. Ali, uspjeh nogometne reprezentacije BiH u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo u Brazil puno je više od obične sportske priče.
Ne iznenađuje stoga ni Vulliamyjev netipičan uvod u tekst, u kojem opisuje štetu od nedavnih poplava koje su pogodile Bosnu, Srbiju i istok Hrvatske. Niže britanski novinar katastrofične informacije o šteti većoj od četiri milijarde eura i hiljadama ljudi koji su ostali bez svega što posjeduju. Ali, ono što ga stvarno zanima je fotografija Velije Hasanbegovića, kojom je ilustrirao tekst, a koje dolazi iz Topčić Polja, sela u središnjoj Bosni koje je do prije koji dan bilo sasvim potopljeno.
A na fotografiji žena koja po blatnjavoj seoskoj cesti za ruku vodi dijete od kojih desetak godina. Dječak u ruci nosi nešto što nalikuje na loptu, a na sebi ima nebeskoplavi dres. Na leđima mu je broj 11, iznad kojeg piše Džeko.
“Edin Džeko je napadač Manchester Cityja koji će iduće sedmice navući dres svoje zemlje i s reprezentacijom BiH po prvi puta u njenoj historiji nastupiti na Svjetskom prvenstvu.
Teško je zamisliti uvrnutiji tajming: za sedam dana bosanski će tim, čijih je pola članova odraslo u ratnom izbjeglištvu, igrati svoju prvu utakmicu na SP-u u vrhovnom hramu nogometa – stadionu Maracana u Rio de Janeiru – protiv svemoćne Argentine, bivšeg svjetskog prvaka. Dok kod kuće bosanski duh pokušava slomiti težina vode, mala, ali fanatično vjerna skupina navijača BiH suprotstavit će se moru potpore koje će imati brazilski prvi susjedi”, piše Vulliamy.
Džeko i njegovi suigrači, ističe britanski novinar, prošle sedmice uzeli su pauzu od priprema za SP kako bi odigrali humanitarnu utakmicu kojom se skupljao novac za žrtve poplava. Igrali su protiv sto djece iz porodica pogođenih vodenom katastrofom. Polovica djece na terenu nosilo je Džekine dresove, a on je, piše Vulliamy, trčao među njima, pokazivao svoju vještinu, ali i uz osmijeh im povremeno dopuštao da mu oduzmu loptu.
Već prije dvije godine, kada je objavio knjigu o preživjelim logorašima iz sjeverozapadne Bosne, Vulliamy je isticao važnost Edina Džeke za bosansku nacionalnu ikonografiju. “Džeko je nacionalni idol. Kada Džeko zabije gol, sve bosanske izbjeglice u svijetu zabili su zajedno s njim. On je naš uzor, naša nada”, izjavio je Vulliamyju za potrebe te knjige Asmir Selimović, koji je kao dijete jedva živ izašao iz Srebrenice, a danas živi u SAD-u.
Bivša Jugoslavija je, ističe Vulliamy, bila nogometna velesila. Stoga ne čudi što je čitava regija zaluđena ovim sportom. U međuvremenu su Hrvati, Srbi i Slovenci uspjeli oformiti snažne nacionalne timove. Sada reprezentaciju koju niko unaprijed ne može otpisati ima i BiH. Ali, bosanska nogometna priča ipak je nešto drugačija od ostalih regionalnih reprezentacija. Njihov uspjeh nije samo sportski.
“Nogometna reprezentacija jedini je funkcionalni multietnički organizam u 20 godina bosanske nezavisnosti. Hrvat Toni Šunjić loptu dodaje bosanskom Srbinu Zvjezdanu Misimoviću koji je šalje prema Bosancu Džeki.
Opet je to sjajno sumirao Asmir Selimović: ‘Nogometni teren je mjesto na kojem se Bosna doista događa. To je jedini tračak nade koji nam pokazuje ko smo mi zaista. Sva ostala sranja ne možete ponijeti sa sobom na teren. Za nas, ta reprezentacija jeste Bosna. To je slika Bosne kakva bi trebala biti, sva tri naroda zajedno. Ako Srbi ili Hrvati ne žele navijati za nas, to je njihov problem. Ali kada Misimović igra za Bosnu, navijat ćemo za njega jednako glasno kao i za sve ostale’”, piše novinar The Guardiana.
Donedavno je, podsjeća Vulliamy, i Nogometni savez bio u jednakom haosu kao i sve ostale institucije u Bosni. A onda je, po nalogu Fife i Uefe, očišćen od politike, a za selektora je doveden legendarni Safet Sušić, čovjek iza kojeg su se mogli ujediniti igrači sve tri nacionalnosti. Malo im je falilo da zaigraju na Euru 2012. Na SP u Brazilu su se suvereno plasirali i na ulicama Sarajeva izazvali slavlje u kojem je učestvovalo više od 50 hiljada ljudi.
“To je jedina dobra stvar koja se Bosni ikada dogodila”, kaže još jedan bivši logoraš, Edin Karić, koji sada živi u engleskom Watfordu.
Bosanski nogometni veteran Muhamed Konjić, igrač koji je u Monacu svlačionicu dijelio s Thierryjem Henryjem i bio ljubimac navijača Conventryja, dao je Guardianu sljedeću izjavu:
“Postoji simbolička sličnost između nogometa i planeta Zemlje. Morate pratiti orbitu, trenutnu putanju, jer ako ne pratite taj put zaostajete za kolonom. Od kazne koju nam je nametnula Uefa strašno smo napredovali, upravo zbog ljudi koji vole nogomet i nose ga u srcima. Zbog toga smo nagrađeni ovim velikim uspjehom, jer smo pratili orbitu. U Bosni nikad ništa nije sigurno – ali sada pred nama imamo ovu divnu ravnu cestu i moramo paziti da negdje krivo ne skrenemo”.
Dragulj (zapravo dijamant) bosanske nogometne krune je, piše Vulliamy, Edin Džeko. Rođen u Sarajevu 1986. godine, Džeko vrlo dobro pamti srpske granate i snajperiste koji su devastirali njegov grad. “Kako nam je bilo? Bilo je sranje. Imao sam tužno djetinjstvo. Naša kuća je uništena i morali smo se useliti kod bake i djeda. Cijela porodica, možda 15 ljudi, zgurala se u stančić od 35 kvadrata. Bio sam jako malen i često sam plakao. Pucnjevi su se čuli svaki dan”, opisao je Džeko jednom prilikom stranim novinarima svoje ratno iskustvo.
“Pokušavam napraviti što mogu da nešto promijenim. Posjećujem škole u Bosni, gdje još ima puno posla. Mnoge škole su podijeljene, to je kao da imate dvije škole u jednoj. Pokušavam djeci pokazati da nije važno koje su nacionalnosti ili kako se zovu, da je nebitno jesu li muslimani, pravoslavci ili katolici”, kaže Unicefov ambasador Džeko.
“Kada gledamo svoje sjajne igrače, Džeko se ističe ne samo zbog kvalitete i popularnosti u svijetu, već zbog puta koji je prošao. Kada gledamo taj put, vidimo da je proveo rad ovdje, da dijeli iskustvo svakog Bosanca u ratu. Vidimo ga kako se izdiže iznad toga i stvara svjetsku karijeru, postaje veličina – bosanska veličina, svjetska veličina – ali ostaje isti dječak. Iskren, drag i direktan – to je ljepota njegove veličine”, kaže Konjić.
