Dušan je bio đak prizrenske Bogoslovije, a sada je profesor mladim bogoslovima. Njegova životna saputnica Sonja mu se od početka pridružila u Prizrenu, od kada je njihov brak sklopljen 23. septembra. – Od početka smo to doživeli kao preseljenje u drugi grad, da krećemo u novi život.
Situacija je tamo apsolutno drugačija od one kako je mediji prenose. Osjećamo se sasvim prirodno, kao da tu cijeli život živimo – pričaju mladi supružnici.
Umjetnička „Obala nade“ Prijatno zapažanje Đakovićima su prizrenski umjetnici, koji su kej reke Bistrice uredili kao multikulturalni kutak sa zastavom na kojoj piše “Obala nade” sa svim simbolima Prizrena, Džamijom, Crkvom Svetog Đorđa i katoličkom crkvom.
Đakovići žive u strogom centru, u pješačkoj zoni Šadrvan, gdje su na jednom mjestu džamija, crkva i šetalište, kao i Bogoslovija, kompleks koji čine škola, internat i zgrada u kojoj žive profesori. – Kada izađete na ulicu, jednostavno se utopite u masu ljudi.
Tu su kafići i radnje, tako da smo u vrlo finim odnosima sa vlasnicima i konobarima u par poslastičarnica i kafića u koje odlazimo ponekad. Neki su gledali na televiziji, pa su nam čestitali na vjenčanju. Drugi čije su radnje u blizini crkve vidjeli su dešavanja u dvorištu i čestitali nam.
Sa njima razgovaramo o svakodnevnim stvarima. Nikada nije bilo priče o politici, tako da nikada nismo imali nijednu neprijatnost ili provokaciju. Odličnu komunikaciju uspostavili smo sa apotekarkom, koja je iz stare turske porodice – objašnjavaju Đakovići.
Iako je imala posao u Beogradu, Sonja je odlučila da ga napusti i prati Dušana. Za pet mjeseci bračnog života u Prizrenu, zapazila je da mladi Albanci ne znaju dobro srpski, ali da žele da uspostave komunikaciju.
Sonja i Dušan su još jedan primjer i dokaz da u prelijepom gradu na Bistrici ima mjesta za sve ljude bez obzira na njihovu vjeru, rasu ili nacionalnu pripadnost.
