Znamo da je pravo na život ili neprikosnovenost života elementarno pravo čovjeka koje se priznaje u svim ustavima, nalazeći se najčešće na početku djela o ljudskim i građanskim pravima. Garantirano je i međunarodnim dokumentima o pravima čovjeka jer je, na primjer u Paktu o građanskim i političkim pravima, označeno kao urođeno pravo svakog ljudskog bića na život.
Međutim, za neke države Evrope ova definicija je samo pusto slovo na papiru jer svakodnevno možemo ćuti i vidjeti da se ne poštuju elementarna ljudska prava, pogotovo kada je riječ o izbjeglicama koje su svakodnevna tema unazad nekoliko godina.
Kao i mnogi Kosovari koji su svoju budućnost pokušali pronaći u neku zemlju Zapadne Evrope, tako je i porodica Šerifi porijeklom iz Radeše kod Dragaša, a koja je 35 godinu živjela u sjevernom djelu Mitrovice, napustila Kosovo 2013. godine.
Za razliku od mnogih migranata sa Kosova koji uglavnom bježe iz ekonomskih razloga, Zemret Šerifi sa svojom suprugom Ramizom, kćerkom Salbinom i sinom Albinom bio je primoran da napusti Kosovo jer se on i njegova porodica nisu osjećali bezbjednim zbog fizičkog napada na njegovog sina u maju 2013. godine kada je grupa mladića iz nepoznatih razloga nožem izbola, tada 15-godišnjeg Albina.
“Potičemo iz jedne ugledne i časne porodice koja se dugo godina bavila privatnim biznisom. 35 godina sam živeo u Mitrovici, držao sam kiosk i mirno živio sa svojom porodicom. Nikad nisam bio u svađi niti sa Albancima niti Srbima, sa svima smo bili u korektnim odnosima. Međutim, ono što nas je natjeralo da napustimo Mitrovicu jeste napad na našeg sina koji se desio iz čista mira”, kaže Zemret Šerifi.
I pored toga što im je sin jedinac zadobio teške tjesne povrijede, Zemret je u početku bio miran i staložen, vjerovao je da će se počinioci pronaći i da će pravda biti zadovoljena.
“Nažalost, samo je Policija Kosova odradila profesionalno svoj dio posla. Oni su predmet proslijedili nadležnim organima koji do dan danas nisu u stanju da rasvjetle slučaj i sankcionišu krivce”, rekao je Šerifi i dodao:
“Vrijeme je prolazilo, a od pravosudnih organa nismo dobijali nikakvu vijest u vezi Albinovog slučaja iako smo se u međuvremenu obratili i EULEX-u za pomoć. Strah da nam se opet nešto slično ne dogodi i pomisao zašto se toliko vremena naš slučaj “vuče” po sudovima, natjeralo nas na to da dignemo ruke od svega.
Šerifi u intervju za Balkan Plus kaže da zajedno sa suprugom nisu mogli da gledaju kako im djeca po cijeli dan sjede zatvorena u kuću, plašeći se da izađu sa društvom i da žive kao sav normalan svijet.
“Razočarani u sve, bili smo primorani da sa porodiciom napustimo Kosovo i odemo u neku državu gdje ima demokratije, gdje su priznata ljudska prava, gdje će nam djeca normalno odrastati i školovati se, biti bezbjedna i imati svoj život”, priča utučeni otac dvoje djece za kojih kaže da bi i život dao.
Porodica Šerifi u potrazi za bezbjednijim mjestom za život, ni u snu nije mogla da sluti šta će im se upravo izdešavati za nešto više od dvije godine i koje će poniženje, maltretiranje, fizičko nasilje i brutalnost doživjeti u zemlji za koju su vjerovali da njihov pravi izbor.
“Nakon dolaska u Švedsku bili smo smješteni u jednom kampu, dali smo izjavu i rekli smo da smo pobjegli sa Kosova kako bi zaštitili svoju djecu. Poslije mjesec dana zvali su nas na glavni intervju koji je trajao skoro osam sati, postavljali nam uvijek ista pitanja, kao da nisu vjerovali da je naš sin napadnut i uboden nožem, kao da smo mi to izmislili, kaže Ramiza Šerifi, Albinova majka.
Poslije intervjua porodica Šerifi se odmah počela žaliti jer Migrationsverker (Migracijski zavod) 20 dana ih uopšte nije posjetio. Tek nakon 30 dana Migracijski zavod im je poslao prevodioca kome su sve ispričali, ali i od toga nije bilo nikakve koristi.
“Prošlo je tačno dva mjeseca kada su nas prebacili u drugi grad i dali nam stan, međutim, ja sam se žalila i tražila ljekarsku pomoć jer nam djeca nisu izlazila napolje punih šest mjeseci jer su bila pod velikim stresom zato što ne pohađaju školu i da je mom sinu Albinu potrebna stručnjakinja koja bi porazgovarala sa njim i pružila mu pomoć nakon velike traume koju je doživio u Sjevernoj Mitrovici na Kosovu”, kroz suze priča Ramiza.
Ramiza kaže da je već tri godine pod velikim psihičkim stresom zbog cjelokupne situacije, da koristi lijekove za smirenje i da, kako kaže, nikad neće moći da se izliječi.
“Svima pričam da imam noćne more, da mi se pred očima stvaraju ružne slike, međutim, ljekari ovdje nisu ozbiljno shvatili, kad bi nam stvarno povjerovali sigurna sam da ne bi došlo do ovoga i mi bi ostali u Švedsku. Iz Migracijskog zavoda često puta su nam govorili da smo mi otišli tamo da se liječimo a da to skupo košta i da nemamo pravo na liječenje. Mi nismo krivi što nam se sve to desilo i što smo bili bolesni, i mi želimo da smo zdravi, snažni, ali…” , rekla je Ramiza.
Svoje zdravlje su roditelji Salbine i Albina ostavili po stranu, na prvom mjestu su im njihova djeca. Bili su jako kratko sretni kada su im djeca krenula u školu, onda su mislili da je mukama došao kraj, ali nažalost nije bilo tako.
“Mi smo u Švedskoj bili mirni, civilizovani, pametni ljudi, djeca su nam bila dobra, hvala Bogu i nadali se da će tako ostati. Za njihove vlasti i to nije bilo dovoljno, stalno su nam stizali negativni odgovori, to je najgore uticalo na djecu, moj Albin nije mogao da vjeruje da će u Švedsku doživjeti još veće traume nego na Kosovu iako su po njihovom zakonu nepunoljetna djeca privilegovana, uživaju najveća i posebna prava. To me boli, to mi najteže pada”, kaže Ramiza.
Nažalost, i najgore se desilo. Porodici Šerifi je u pet sati ujutru upala “policija” koja ih je na najbrutalniji način izbacila na ulicu, nanijevši im tjelesne povrijede i veliku duševnu bol od koje su i danas posljedice i te kako vidljive.
“Ne znamo ko je donio tu sramnu odluku o našem protjerivanju, ne znamo ko su ti ljudi koji su nam upali u stan, ko ih poslao, meni nije jasno, ja želim detaljno da znam. Bilo je jezivo, bilo je strašno, mi nismo bili kriminalci, nismo bili ubice, nismo se ni sa kim posvađali, gledali smo svoja posla, a da tako postupe sa nama to je stvarno užasno i za svaku osudu. Jedna osoba koja nam je upala u stan bila je spremna i da nas ubije. Naše komšije Albanci sve su vidjeli i snimili telefonom. Prvo su nam kćerkicu izvukli iz kreveta, bila je u majici bez rukava, i tako su je izbacili na ulicu. Ona je vrištala, molila ih da ostane pored svojih, ali bilo je uzalud. Kasnije su izbacili mog bolesnog supruga, koga su prije toga pesnicom udarili u glavu, oborili ga na pod i šutirali nogama. Onda su meni zavezali ruke i odvukli napolje, tražila sam malo vode, čak ni to mi nisu dali. Na kraju mog sina Albina prvo su poprskali sprejom, pretukli ga i kasnije samo u donjem vešu i sa lisicama na rukama, izbacili iz stana. To nikad nisam vidjela, da Švedska tako postupa sa ljudima, to nije normalno. Ovakvo nasilje, torturu i brutalnost nisam očekivala jer kada su došli na naša vrata ja sam im kulturno otvorila i nismo pružali nikakav otpor. Na kraju krajeva, neka se to nama desilo, ali nikad neću prežaliti što su naša djeca prošla kroz ovaj pakao, ni kriva ni dužna, što su naša djeca doživjela te psihičke traume i što su zbog toga primorana da koriste lijekove za smirenje. Ja opet ponavljam, da li ti zli ljudi koji su nam uništili život imaju dušu, vjeru, da li i oni imaju svoju djecu?. Iskreno vjerujemo da su to pojedinci u policiji koji su prekoračili svoja ovlašćenja i koji su prekomjerno upotrebili silu i da tako ne postupaju ostali pripadnici policije ove zemlje”, kroz suze govori utučena i razočarana Ramiza.
Kćerka Zemreta i Ramize Šerifi, Salbina, rođena je 21. januara 1996. godine u Sjevernoj Mitrovici. Za nju je država Švedska bila velika nada u kojoj će ostvariti svoje snove, a prije svega biti slobodna i bezbjedna djevojka. Tamo je pohađala školu, bila odlična učenica, stekla novo društvo koje je zavoljelo ali joj nije moglo pomoći. I pored velike želje njene profesorice da ostane, Salbina je podjelila istu sudbinu sa svojim roditeljima, bila je i ona primorana je da se vrati na Kosovo. Prilikom izbacivanja njene porodice iz stana ona je bila najbolji očevidac. U izjavi koju u cjelosti emitujemo na našem portalu, Salbina između ostalog kaže:
“Moji roditelji, brat i ja prilikom deportacije bili smo mučeni, isprebijani, vezani. Policajci su tukli mog oca i brata, vezali im ruke i noge, ja sam govorila da to ne rade, ali niko me nije htio ćuti. Nisam mogla da gledam kako mi neko maltretira bolesnog oca i majku, kako udara mog jedinog brata. U jednom momentu ja sam htjela da priđem policiji i da im kažem da roditelji ne razumiju dovoljno švedski jezik i da im pomognem, međutim, nisu mi dozvolili, izbacili me napolje, bila sam u majici na bretalama i bosa, ugurali me u kombi i pritom sam pala između sjedišta. I pored svega ostala sam pribrana i pokušala da pomognem svojima, ali ljudi od kojih nam je zavisila dalja sudbina i naš ostanak u Švedsku nisu dali”.
Albin Šerifi je najmlađi član porodice i ima 17 godina, tačnije, rođen je 15. aprila 1998. godine, isto u sjevernoj Mitrovici. On je jako miran, povučen i umiljat momak, a u čitavoj ovoj priči prošao je najgore. Od maja 2013. godine pa do danas njegov život se skroz promjenio. Kao što smo već rekli Albina je napala grupa momaka u Sjevernoj Mitrovici i nožem ga ubola, hitno je prebačen u Mitrovačku bolnicu gdje je i liječen. Albin posjeduje kompletnu dokumentaciju iz te zdravstvene ustanove u koju su imale uvid i švedske vlasti. Albin sa porodicom trenutno je izgubio bitku, oni su nepravedno i brutalno deportovani na Kosovu, ali vjerujemo da će na kraju izači kao pravi pobjednici i skrasiti se tamo gdje oni žele. Pravda će jednog dana pobjediti, a ova časna i poštena porodica je zaslužuje.
Pogledajte potresan video brutalnog upada policije u stan porodice Šerifi:
