Životni put Imre Teglasyja odredila je odluka njegove majke sredinom 50-ih. Saznavši da je trudna, i to sa trećim djetetom nedugo nakon 2. svjetskog rata, odlučila je pobaciti. I to sama.
Učinila je sve što je mogla, koristeći tableta kinina, skačući sa stola – no nije uspjela. Rodio se Imre i sa svojih 11 godina slučajno načuo strašnu porodičnu tajnu koja se dotad skrivala. Od mladih dana pa sve do danas, Imre u Mađarskoj vodi organizaciju čiji je cilj zaštita majki i djece!
Slične Organizacije postoje i u Hrvatskoj. U jednoj takvoj upoznali smo ženu koju su nagovarali na pobačaj, ali i jednu koja se na taj postupak odlučila nakon silovanja.
Podatak koji iznenađuje svakako jest da pobačaje ne rade tinejdžerice, već žene u tridesetima. Tako tvrde istraživanja kojima raspolažu ne samo medicinski stručnjaci već i nevladine organizacije. Mnogima šokantno ali pobačaji su učestaliji kod žena koje već imaju porodicu i djecu.
Njihov broj se u Hrvatskoj višestruko smanjio u posljednjih 20 godina. Od gotovo tridesetak hiljada na godinu, početkom 90-ih, do otprilike četiri hiljade posljednjih godina. Koji su uzroci tome? Ne samo edukacija, tvrde u organizacijama, već i činjenica da se pobačaj plaća, da se žena koja se odluči na taj korak stigmatizira, a i da mnoge bolnice odbijaju učiniti taj zahvat.
Činjenica jest takođe da je socioekonomski aspekt cijele priče presudan. Žene se na taj postupak odlučuju zbog toga što ih više od polovice na radnom mjestu ima problema kada kažu da su trudne.
Na godinu se u svijetu obavi oko 45 miliona pobačaja. I bez obzira na to što je legalna u većini zemalja Zapada, kontroverze oko ovog prava žena ne prestaju. Je li to uistinu pravo žene? Što s pravima nerođenih? Rasprave između onih koji brane pravo na izbor i onih koji se protiv pobačaju – vjerovatno nikada neće prestati!
