Veliki kolumbijski pisac i dobitnik Nobelove nagrade za književnost Gabriel Garcia Marquez preminuo je u 88. godini života.
Informaciju o smrti jednog od najvećih svjetskih pisaca agenciji AP potvrdila je porodica Marquez.
Pisac koga su prijatelji zvali Gabo prije sedam dana pušten je iz bolnice na kućno liječenje, a bolovao je od upale pluća.
U javnosti se posljednji put pojavio 6. marta, kada je pozdravio novinare koji su se okupili na njegov 87. rođendan.
Marquez se rodio se u gradu Aracataca 1927. godine, obalnom gradu u sjevernoj Kolumbiji. Najveće uspjehe kao pisac doživio je u Mexico Cityju, gdje se sa suprugom i sinovima Roderigom i Gonzalom doselio 1959.
Prva uspješna knjiga bila mu je Pukovniku nema ko da piše, objavljena 1961, a slijedio je Pogreb velike mame godinu dana kasnije.
Za svoju najslavniju knjigu, Sto godina samoće, pričao je kako mu se, dok je prilazio Acapulcu, dogodilo svojevrsno otkrovenje i ni sam nije znao zašto, ali je znao da treba napisati tu knjigu. Doživljaj je bio tako cjelovit da je na tom mjestu mogao izdiktirati prvo poglavlje, od riječi do riječi.
Vratio je porodicu kući, zatvorio se u sobu, počeo pisati, i to svakodnevno 18 mjeseci. Pušio je šest kutija cigareta na dan, prodao automobil i gotovo sve električne uređaje u kući kako bi mogao prehraniti porodicu i kupiti dovoljno papira za pisanje i založio preostale stvari u kući da pošalje rukopis izdavaču.
Njegovo najpoznatije djelo i jedna od najčitanijih knjiga svjetske književnosti ugledalo je svjetlo dana u aprilu 1969. Knjiga Sto godina samoće (Cien años de soledad) prodana je u više od 10 miliona primjeraka i osvojila mnogobrojne nagrade, te iznjedrila cijelu školu “magičnog realizma” (sam Márquez uvijek se ograđivao od tog naziva).
Roman pokriva sto godina historije izmišljenog kolumbijskog gradića po imenu Macondo i prati porodicu Buendía kroz 7 generacija. Márquezova genijalna dosjetka, koju obilno koristi u romanu, jeste da nevjerovatne događaje prikazuje kao nešto prirodno, dok običnim pojavama daje nadnaravno ozračje. Npr., kad građani Maconda prvi put vide led, čude mu se kao “velikom otkriću našega doba”, a kad Cigani donesu leteći tepih, nije im ništa zanimljiviji od čigre. Ista je strategija primijenjena na historijske događaje: masakr neokolonijalista nad narodom prikazan je kao nešto mutno, tajanstveno, gotovo kao doživljaj u snu, a istovremeno se kiša cvijeća ili epidemija spavanja prihvataju kao konkretne, prirodne pojave.
Márquez je tada imao 39 godina, a dobar dio zarađenog novca darovao je ljevičarima u Angoli, Argentini, Kolumbiji i Nikaragvi te pomogao osnivanju organizacije HABEAS (organizacija posvećena sprečavanju zloupotrebe vlasti i oslobađanju političkih zatvorenika u Latinskoj Americi).
Izlazak knjige Patrijarhove jeseni 1975. godine podijelilo je kritičare jer su mnogi očekivali nastavak Sto godina samoće. S vremenom je knjiga dobila mjesto koje zaslužuje, a neki je smatraju njegovim najboljim djelom, a sam autor je jednom prilikom o njoj napisao da je to “poema o usamljenosti moćnika”.
Zbog svojih političkih stavova, ponovno je morao otići iz Kolumbije u Meksiko, jer ga je kolumbijska vlada optužila da novčano pomaže gerilsku grupu M-16. Godine 1982. dobio je Nobelovu nagradu, nastavio pisati, podučavati i bio je politički aktivan.
Romantičnim temama vratio se 1986. knjigom Ljubav u doba kolere, snažnom, poetičnom i komičnom pričom o ljubavi na duge staze u kojoj je opisana i priča o ljubavi njegovih roditelja. Uslijedile su General u labirintu, 12 hodočasnika (zbirka pripovjedaka), Ljubav i drugi demoni.
Novcem od Nobelove nagrade, koji je godinama stajao na računu švicarske banke, Márquez je kupio danas vrlo cijenjene kolumbijske novine Cambio. S 15.000 primjeraka tiraž Cambia odmah je skočio na 50.000, a maleni odmak napravio je 1996. godine “novinarskim” stilom, napisavši knjigu Vijest o otmici, koja govori o kolumbijskoj narkomafiji.
Početkom ljeta 1999. počele su se širiti misteriozne glasine o Márquezovoj tajanstvenoj bolesti. Neko je čak 9. jula 1999. plasirao na internet kako je pisac dan ranije umro u Mexico Cityju. Istina je bila da se on još u proljeće počeo loše osjećati i da je postao toliko slab da se počeo rušiti i u bolnici je postavljena dijagnoza za non-Hodgkinov limfom. Terapija je bila uspješna, a u medijima se spominjao limfom niske zloćudnosti. A za to vrijeme Márquez se potpuno predao poslu, u strahu da svoja djela neće nikad završiti.
U jesen 2002. objavio je prvi dio autobiografije Živjeti da bi se pripovjedalo i prvih 50.000 primjeraka prodano je u svega 2 sedmice. Prvi dio memoara govori i o odnosima njegovih roditelja, a završava 1955, odnosno objavljivanjem prve priče. Knjiga otkriva porijeklo likova i pripovijesti iz Sto godina samoće, Pukovniku nema ko da piše ili Hronike najavljene smrti. U drugom dijelu piše o životu do objavljivanja Sto godina samoće, a u trećem o prijateljstvima s nekim od najpoznatijih svjetskih vođa, poput Castra ili bivšeg američkog predsjednika, Billa Clintona, o kome je napisao vrlo zanimljiv novinski profil tokom skandala s Monicom Lewinsky.
Márquez se smatra najpoznatijim piscem magičnog realizma, i to ponajprije zahvaljujući romanu Patrijarhova jesen, koji je bajkovita priča o umirućem tiraninu i zbog kojeg je postao najhvaljeniji i najpopularniji predstavnik ovog pravca.
