Ali i po onima koje je igrao u serijama i filmovima, šezdesetih u “Putu oko sveta”, “Bokseri idu u raj”, sedamdesetih “Ljubav na seoski način”, “Salaš u malom ritu”, “Više od igre”, osamdesetih “Vruć vetar”, “Kamiondžije”…. I tako dalje, i tako redom. Odmah po završetku Akademije došao je u Beogradsko dramsko pozorište čiji je član bio do penzionisanja.
Njegov pozorišni, višedecenijski kolega Zoran Đorđević kaže da uprkos tuzi koju smrt neminovno donosi Dušana Počeka se, pre svega, sjećamo s vedrinom:
– Manje je poznato da je Poček studirao medicinu. Bio je, ako se ne varam, pred sam kraj tih studija kada je došao na Akademiju. I cio život je bio posvećen i medicini. U pozorištu smo ga zvali ‘doktore’. Zbilja kada god nekome nije bilo dobro uvjek smo se prvo obraćali Počeku a on bi ispitivao kakve su tegobe a zatim konstatovao o čemu se radi uz opasku ‘ma nije to ništa’ ili ‘nemoj da se zezaš to može biti opasno, idi kod ljekara’ a ispostavljalo se da je gotovo uvjek bivao u pravu.
Đorđević ističe da je Poček bio vrstan glumac i sjajan kolega:
– Relativno rano je svrstan u fah komičara pa je pretežno dobijao takve uloge a bio je odličan dramski glumac, oni koji su ga znali sa Akademije očekivali su da će se razvijati u tom pravcu. Na sceni Beogradskog dramskog odigrao je čitav niz uloga. Pomenimo Jovicu Ježa u “Nikoletini Bursaću”, predstavi koja je igrana preko 400 puta.
Jedna od pozorišnih uloga koju je dugo igrao a igrao ju je do penzije je u predstavi “Poltron”.
– Obzirom da je nova praksa BDP-a da penzioneri ne igraju dolazio je ponekad u pozorište da posjeti prijatelje i kolege. Kada sam ga posljednji put vidio, prije par mjeseci, bio je pomalo klonuo, govorio je o svojoj tuzi što više ne igra u svom pozorištu”.
Na internetu se može naći konstatacija da je Dušan Poček bio “sajber penzioner” jer aktivan kada je reč o novim tehnologijama i internet sferi.
Sahrana Dušana Počeka, po njegovoj želji, biće u krugu najuže porodice a na Novom groblju.
