Vidio sam je u džamiji, prišao joj i sigurno joj rekao nešto neodoljivo kad je sa mnom još i danas – šali se na njegov, njemu svojstveni način, ostavljajući znatiželjnicima da maštaju o tim čarobnim riječima. Amelini roditelji su bili protiv ljubavi sa Dinom, jer je bio siromašan momak, a ona studirala arhitekturu i imala i „ptičijeg mlijeka“. Njeni su roditelji maštali o nekom drugom princu. Ipak, princ njenog srca bio je i ostao Edin Dervišhalidović. Sa njim je izrodila dvoje djece kćerku Naidu i sina Hamzu.
Borili smo se, krili, ali niko nas nije mogao rastaviti. Nakon pet godina smo se tajno vjenčali. Bilo je to romantično vjenčanje, iako sam svoju ženu doslovno oteo. Uz nas su bili samo moj kum i Amelina sestra koja je bila kuma. Govor matičarke bio mi je predug, stalno sam pogledavao na vrata da ne bi neko naišao i pokvario našu sreću. Nakon vjenčanja otišli smo na bračno putovanje u Dubrovnik, a kad smo se vratili, preselili smo se mojoj majci i odmah osjetili udar svakodnevice. Mene je čekala velika odgovornost za porodicu i težak rad, a Amelini roditelji bili su toliko ljuti da pola godine nisu htjeli ni čuti za nju. – sjeća se Merlin tih vremena i dodaje:
Ali, eto vrijeme liječi sve pa me danas Amelini roditelji vole i više nego što zaslužujem!
Iako je njegov današnji život bajka, ipak neke su rane ostale. Ožiljci nikako da zarastu, ali podsjećaju na veliku ljubav, čistu kao suza, Edina (Merlina) i Amele. Kaže da nikada neće zaboraviti trenutak kad se poslije prve turneje po Jugoslaviji vratio kući praznih džepova i gladan.
Moja žena je stajala na vratima, dočekala me s bebom. Naida je možda imala pola godine, a supruga Amela je baš završavala arhitekturu. Tiho me je upitala: ”Jesi li nam što donio? Nemam za mlijeko”. Ja nisam imao ni jedan jedini dinar. Nisam donio ništa jer nisam ništa zaradio. Bili su tu golemi troškovi. Dao bih sve da sam te noći mogao odgovoriti: ”Da, donio sam 100 maraka”.
Pitamo ga na kraju o današnjoj krizi brakova. Kao da čin vjnečanja više nije bitan za vezu i ljubav dvoje ljudi?
Brak je najluksuznija i najpoželjnija roba. Mislim da brak kao instituciju i tradiciju treba održati. Žao mi je što smo jedna od nacija koja polako gazi svoje običaje, tradiciju… A brak postaje kao usputna stanica… Današnja mladost ne znaju se ni posvađati. Ne znaju kako je kad se dvoje što se vole, jedno drugom okrenu leđa, pa tersaju sat-dva ili dan-dva, a onda opet sve ispočetka. Danas su u braku oboje vatra, umjesto jedno da bude vatra, drugo voda… – poručuje Dino Merlin.
