Miroslav Lazanski u svom zadnjem uretku za Beogradsku Politiku pod naslovom “Jalta u Srbiji” kaže “Cepanje državnog identiteta bivše SFRJ, uz to što je iznuđivanje nacionalne teritorije obično bilo praćeno homogenizacijom na štetu manjina, nije naišlo na neku veću osudu intelektualne Srbije, o drugim jugorepublikama da i ne govorim. Zapad je to cepanje i podržao, sada su zbog Krima i Ukrajine svi odjednom zabrinuti. Teritorijalni integritet i identitet SFRJ, pa posle i Srbije sa Kosovom, dakle nije bio važan, ali je zato teritorijalni integritet i identitet Ukrajine sada dramatično pitanje”.
Ova teza nije primjenjljiva u slučaju Ukarjine iz jednog prostog razloga, zato što na granicama bivše SFRJ nasuprot NATO-a više nije stajao moćni vojni savez – Varšavski ugovor, čije su članice sa SSSR-om na čelu bile u teškoj političkoj i ekonomskoj krizi. Sa druge strane “iznuđivanje nacionalne teritorije” kao političku aktivnost koju je promovirao Slobodan Milošević sa svojim “Mitinzima istine”, je bilo direktno podrivanje Ustavnog poretka ex SFRJ i udar na teritorijalni integritet i suverenitet ex SFRJ. Raspad ex SFRJ je mogao biti sprijećen samo vojnim udarom JNA i to u noći 28.03 na 29.03.1989. godine kada je SR Srbija ustavnim aktom ozakonila ukidanje statusa Autonomne pokrajine SAP Kosovu i SAP Vojvodini. Taj protuustavni čin je morao biti spriječen odlučnom akcijom JNA koja je imala ustavom definisanu ulogu i dužnost da čuva samoupravni socijalistički sistem i ustavni poredak ex SFRJ. Nažalost vrh JNA je bio inficiran srpskim nacionalizom sazdanim u tezi memoranduma SANU iz 1986. godine koja kaže: “Sve nacije nisu ravnopravne: srpska nacija, npr., nije dobila pravo na vlastitu državu. Dijelovi srpskog naroda, koji u znatnom broju žive u drugim republikama, nemaju prava, za razliku od nacionalnih manjina, služiti se svojim jezikom i pismom, politički i kulturno se organizirati, zajednički razvijati jedinstvenu kulturu svoga naroda.”
Da se visoki oficiri JNA i sami velikim djelom Srbi, nisu rukovodili ovim tezama SANU-a, Milošević bi 1989. godine bio uhapšen, kao i ostali partijski rukovodioci u svih šest republika SFRJ i bilo bi im suđeno “U ime naroda”. Ovako je u ime naroda nastalo sedam suverenih država. Dakle, ako se bavimo samo posljedicama, bez definisanja uzroka, a uzork u raspdau SFRJ je bila nasilna emancipacija Srpskog nacionalnog indentiteta i pokušaj “Anšlusa” srpskih teritorija, dok je uzrok krize u Ukrajini Rusko iskorištavanje tamošnjih unutrašnjih previranja na bazi nasilne emancipacije Ruskog nacionalnog indentiteta i “Anšlus” Krima i Istočnog dijela Ukrajine, onda je sve jasno. Teritorijalne pretenzije koje se ostvaruju nasilnim putem ili uz prijetnju nasiljem, nemaju opravdanje niti uoprište u međunarodnom pravu.
Zaštita međunarodnog prava opet, predstavlja temu za sebe. Sjedinjene Američke Države su svoje diplomatske i vojne aktivnosti naspram Sadama Huseina 1990. i 1991. godine bazirale na zvaničnom stavu Kremlja u vezi s tim. Isto se ponovilo i u slučaju SFRJ 1992. godine, Somalije 1993. godine, zatim Bosne i Hercegovine 1995. godine, Kosova 1999. godine, pa čak i Afganistana 2001. godine, i ponovo Sadama Huseina 2003. godine. Bez obzira na činjenicu da tadašnja Rusija nije bila ni izbliza konsolidovana država, kao danas, u punom smislu te riječi, SAD su u pobrojanim slučajevima negdje iznijele rezerviran stav, negdje su direktno vojno intervenirale, negdje su ograničeno vojno djelovale, a negdje su vodile otvoreni rat protiv terorizma – Zašto? Zato što je Rusija i nakon raspada SSSR-a u svakom momentu imala na raspolaganju 434 nuklearne bojeve glave, svega 16 manje od 450 nukelarnih bojevih glava sa koliko raspolaže SAD. Ovaj delikatni balans sile uspotavljen na kraju Hladnog rata već 25 godina vrlo uspješno iskorištava SAD kroz zaštitu institucije međunarodnog prava uz vlastitu geopolitičku i ekonomsku korist, pazeći strogo na sam karakter sukoba. Sada je Putin došao na istu ideju, pa je uspješan eksperiment koji je izveo 2012/13 u Siriji htio primjeniti i u slučaju Ukrajine. Međutim sada se postavlja krucijalno pitanje – Da li je Putin otišao predaleko ne vodeći računa o karakteru sukoba?
Isto pitanje Zapadne vlade imale su na dnevnom redu 1938. godine, nakon što je Adolf Hitler poslije martovskog “Anšlusa” Austrije krenuo da komada Čehoslovačku na principu nasilne nacionalne emancipacije Njemaca u Sudetima. Dilema je bila uspostaviti trajni mir ili ići u otvoreni sukob sa Hitlerom na bazi ugovora o političkoj i vojnoj saradnji sa Čehoslovačkom. Minhenskim sporazumom pokušalo se dijalogom spriječiti neumitni konflikt Zapada sa Hitlerom, međutim “Mir u našem vremenu” kako je Minhenski sporazum nazavo Britanski Premijer Nevil Čembrlen (Nevil Chamberlain), raskinut je samo godinu poslije, kada je Hitler već suvereno vladao Češkom, proglasio Slovačku satelitskom državom, a Mađarskoj dao dio teritorije nekadašnje Čehoslovačke. Crvena linija je podvučena na Poljskoj i Rumuniji kojima je garantovan suverenitet, što je u konačnici godinu poslije i dovelo do II Svjetskog rata. Epilog II Svjetskog rata, je činjenica da je 60 miliona ljudi ili 2,5% ukupne svjetske civilizacije stradalo, a danas u doba oružja za masovno uništavanje o ovim brojkama je izlišno i polemisati. Stoga i ne treba da čudi oprezan pristup Zapada rješavanju Ukrajinskog konflikta, jer se odlučnijim pristupom prema Putinu izbor sužava i svodi na rješavanje ovog pitanja silom što može u konačnici da proizvede i potpuni nukelarni holokaust. Pritisnut ekonomskim sankcijama Putin ipak nije u mogućnosti da vodi dugotrajan konvencionalni rat sa NATO-om, a eventualnim posezanjem za svojim nukelarnim arsenalom, dovešće ga u poziciju u kojoj na kraju neće biti pobjednika. Crvena linija koju su Zapadni saveznici 1939. godine Hitleru podvukli na Poljskoj, odvela nas je u najveći i najrazorniji konflikt u historiji, a šta bi se desilo kada bi to isto bilo učinjeno danas – svijet kakavim ga poznajemo nestao bi zajedno s nama.
Svi oni koji opet osuđuju relativno blag pristup Zapadnih saveznika naspram ponašanja Putina u Ukrajini moraju da imaju na umu sljedeće. SAD su za vojnu intervenciju na Irak, tokom 1990. godine, sedam mjeseci zajedno sa saveznicima dovlačili svoje trupe u region Bliskog Istoka. Na kraju su za kopeni dio operacije DESERT STORM 1991. godine imali na raspolaganju 956.600 vojnika od čega je bilo 697.000 američkih trupa, što do tada predstavlja uopće najveće vojno angažovanje poslije II Svjetskog rata. Hipotetićki gledano, šta bi se desilo da se sada krene sa takvom koncetracijom trupa Zapadnih saveznika u Ukrajini ili čak u Poljskoj? Da li bi Putin koji ima daleko jače vojne kapacitete nego Sadam Husein, čekao potpunu konsolidaciju snaga Zapadnih saveznika ili bi udario prvi i koje bi oružje koristio pri tom napadu?
Evo jednog primjera šta znači status super sile za Rusiju i zašto se primjenjuju sankcije kao sredsvo obuzdavanja Putina. U ovom trenutku, bar deklarativno, niko nema tačnu informaciju gdje se nalazi svih 10 ruskih podmornica na nauklearni pogon (5 klase Delta IV, 4 klase Delta III i jednom klase Typhon) naoružanih sa ukupno 164 interknotninentalna nukelarna projektila, znači četvrtinom ruskog nukelarnog arsenala. Ako nema tačne informacije o njihovim lokacijama, a to je skoro pa nepisano pravilo, šta je njihov zadatak i ko ih traži i sa kojim kapacitetima? Treba biti svjestan činjenice da su u punom zamahu obavještajne i druge prikrivene vojne operacije između Rusije i Zapadnih saveznika koje se po starom dobrom običaju odvijaju daleko od očiju javnosti, u zoni još za vrijeme Hladnog rata nazvanoj – Dark Side of the Moon.
Analitički gledano slučaj Ukrajine je, i pored raznih teza i korelacija sa raspadom SFRJ što konstanto tvrdi Lazanski, jedino usporediv sa Kubanskom krizom 1962. godine, gdje su dvije super sile bile na ivici nukelarnog rata, odnosno punih 13 dana bile direktno suprotavljene jedna drugoj i na kraju se složile oko povlačenja vojnih kapaciteta na bazi tajnog sporazuma. 50 godina poslije, Rusija ponovo direktno provocira Zapad otimajući Krim od Ukrajine. Da li je tu po srijedi redefinisanje ekonomskog i političkog statusa Rusije u svijetu, kao što je to bio slučaj sa Kubanskom krizom, nakon koje se SSSR jače etablira kao svjetska velesila ostaje da se vidi. Ono što je sasvim izvjesno je činjenica da je Putin svjesno narušio svjetski mir i da je jedini put ka ponovnoj stabilizaciji politički i diplomatski dijalog, pa makar i tajni, između velikih sila, u suprotnom nas očekuje neizvjesna budućnost. Nakon diplomatskog podvlačenja “Crvene linije” neumitno slijedi treći po redu otvoreni oružani konflikt između svjetskih velesila koji teško može ostati u jednoj regiji i u konvencionalnim okvirima. Imajući sve navedeno u vidu potpuno je jasno da je u slučaju rješavanja konflikta u Ukrajini silom, lako moguć i globalni konflikt sa nesagledivim posljedicama.
Autor: Nedžad Ahatović
