Da je pitanje jezika, tog osnovnog sredstva komunikacije među ljudima, neizbježno i političko pitanje bilo je jasno i prije početka disolucije Jugoslavije. Politike razdvajanja južnoslovenskih zemalja i naroda, kuća i brakova i čega sve ne u krvavim ratovima devedesetih dovele su i do nasilnog razdvajanja zajedničkog policentričnog jezika koji je do tada imenovan kao srpskohrvatski ili hrvatskosrpski.
Ili su, ako hoćemo da budemo pošteni, jezične ili jezičke rasprave, zasnovane na prokletstvu malih razlika, kako političara tako i jezikoslovaca, utrle put svakovrsnom nasilju, pa i onom nad jezikom.
Trenutno ishodište je poznato. Jezik kojim su govorili i pisali i oni najveći, Ivo Andrić i Miroslav Krleža naprimjer, u novonastalim državama na zgarištu zajedničke domovine, dobio je nacionalna imena. U Srbiji se zove srpski, u Hrvatskoj hrvatski, u Crnoj Gori crnogorski, dok je u Bosni i Hercegovini koju konstituišu tri nacionalne zajednice zajednički jezik imenovan kao bosanski, s tim da su u ravnopravnoj upotrebi i srpski i hrvatski.
Srpski lingvisti osporavaju bosanski jezik
I ništa tu ne bi bilo pretjereno sporno, jer je sve u skladu sa novom političkom realnošću, da se s vremena na vrijeme sa odjeljenja za jezik Srpske akademije nauka i umetnosti ne oglase i oni najistaknutiji lingvisti poput Ivana Klajna, čije su „Jezičke nedoumice“ ili stalna rubrika o jeziku u nedjeljniku NIN nezamjenjljivo štivo za sve kojima je jezik osnovno oruđe za rad, ali i za sve one koje vole da znaju „kako se ispravno kaže“ i koja je važeća norma na snazi.
Priča jeste o jeziku, ali i danas, 30 i kusur godina poslije, podsjeća na memorandumski duh srpskih akademika.
Njihova osnovna poruka je da bosanski jezik ne postoji i da se može imenovati isključivo nacionalnim imenom, u ovom slučaju kao “bošnjački”.
To nema veze sa politikom, nego sa lingvistikom, poručuju srpski jezikoslovci, navodeći kao vrhunski argument primjer engleskog jezika „koji se govori diljem svijeta u različitim državama i svuda se, uprkos razlikama, imenuje kao engleski“.
Ta se instrukcija uz rijetke izuzetke za sada poštuje i u BiH, odnosno u RS. U FBiH kao maternji ili materinski jezik dominiraju bosanski i hrvatski.
Ovaj put negiranje imena bosanskog u maternjem jeziku Bošnjaka od strane srbijanskih akademika, iako jedna od direktnih veza između jezika i politike, nije povod za nastanak ovog teksta. Najnoviji izlet SANU u politiku, iako po svemu apsurdan, stigao je u srbijanski parlament nakon što je na neuglednom portalu, dakako željnom što više klikova, objavljena informacija kako je iz SANU preporučeno da se ženska zanimanja imaju pisati u muškom rodu odnosno da oblici trgovkinja, sociološkinja, pedagoginja etc., ne postoje u srpskom jeziku i da se u svakodnevnoj upotrebi koriste ustaljeni oblici trgovac, sociolog i pedagog bez obzira na situacije kada ta zanimanja obavljaju žene.
Potpuno ignorišući činjenicu da je opskurni portal objavio „informaciju“ staru šest godina, već sutradan se parlament pretvorio u pravu grotesku, na šta je najviše ličila rasprava o jeziku, naravno izvan dnevnog reda.
Tako je predsjednica parlamenta Maja Gojković nakon različitih iznijetih stavova povodom nacrta zakona o rodnoj ravnopravnosti u jeziku izričito tražila da joj se poslanici moraju obraćati sa „gospođo poslaniče“ jer upravo tako preporučuje SANU kao državni autoritet za tu oblast, a ona, kako je rekla, takve autoritete poštuje.
Na taj se način Gojkovićeva, najvjerovatnje nesvjesno, založila da se i sama nađe u muškom rodu, što uprkos svim njenim moćima najrazličitijih političkih transformacija i performansa, ipak zvuči paradoksalno.
Ovaj primjer ne navodimo da bi članak bio zabavniji ili da bismo monotonu priču o jeziku i politici učinili interesantnijom, nego više zbog toga da pokaže totalno nepoznavanje nekih osnovnih pravila maternjeg jezika oko kojih, istina, nema saglasja ni među samim lingvistima.
Upravo će nam stručnjaci poručiti da je jezik živo biće i da živi u svakodnevnim promjenama i interakciji sa drugim jezicima. Norme i standardi nastaju kao sublimat onoga kako se govori u praksi, a ne obrnuto, kao što to mnogi pogrešno shvataju, da lingvisti stalno moraju propisivati standarde o tome šta je ispravno, a šta nije.
Tako ni formulacija „predsjednik parlamenta je rekla i ostala živa“ nije održiva ne samo zbog rodne osjetljivosti jezika nego i principa kongruencije koji bi trebalo da je jedan od temljenih načela (obavezno slaganje reči u rečenici po rodu, broju i padežu), što u slučaju Gojkovićeve manje govori o (ne)poznavanju vlastitog jezika, a više je politički stav i još jedan od dokaza želje za apsolutnom moći koja omogućava da se i svoj konj može imenovati za senatora i konzula kao što je to jednom davno uradio Kaligula.
Što, naravno, nema nikakve veze sa demokratskom srbijanskom skupštinom u kojoj sjede sve sami eksperti za jezik. Ili možda ipak ima?
Pomenuti akademik Ivan Klajn nedavno je najavio da će građani uskoro upoznati niz do sada skoro neupotrijebljenih riječi u svakodnevnom govoru. Ovakvu reformu treba shvatiti kao pozitivnu, a ne kao siljenje jezika, rekao je Klajn.
“Promena je potrebna, najpre da bi jezik bolje gramatički funkcionisao. Prigodan primer u tom smislu je da je “psiholog nešto rekla detetu”, gde uočavamo neslaganje subjekta sa predikatom. Ukoliko je u pitanju ženska osoba, onda ona mora imati i poseban naziv u struci, precizno objašnjava Klajn.
Njegov kolega, takođe akademik, Ranko Bugarski, očigledno manje voli nove puteve kojima se jezik zaputio i, očigledno, stoji na strani jezičkih purista.
“Ako se jezik posmatra kroz feminističke interpretacije, doći će do dogmatskog, ideološkog posmatranja stvari, pa i do silovanja jezika. To može stvoriti suprotan efekat i biti kontraproduktivno”, reći će Bugarski povodom nacrta zakona o rodnoj ravnopravnosti kojim se predviđaju i novčane kazne za one koji ne budu poštovali odredbe o pisanju ženskih zanimanja.
Istočna i zapadna varijanta
Modernizovanje jezičkih standarda u ovom smislu zapadnije od Beograda, dakle u Sarajevu i Zagrebu, išlo je bez ikakvih poteškoća, pa sutkinje i sudije ravnopravno presuđuju sve sporove, pa i one jezičke, a o tome da je silovanja i jezika i žena devedestih bilo mnogo više nego što može da stane u normalan ljudski um ispisane su tone tekstova, a sigurno je da će se i novi tek pisati.
Istočna i zapadna varijanta, kako su se nekad kolokvijalno nazivali dubleti istog jezika, devedesetih su postali nacionalni i državni jezici koji su se reformisali u pravcu razdvajanja pomenutih varijanata.
U hrvatskom slučaju, osim čišćenja od srbizama u koje se ubrajane čak i riječi starogrčkog i latinskog porijekla, reforma je krenula u izmišljanju silnih neologizama ili, kako bi to rekla lingvistkinja Nives Opačić, novokovanica ili priglupnica. Mediji su se prosto utrkivali ko će upotrijebiti što više novokomponovanih hrvatskih riječi koje će zamijeniti omražene srbizme, ali i tuđice, prije svih, anglicizme koji su stigli sa novim tehnologijama.
Tako će već 1991. godine biti napisan i prvi Razlikovni rječnik srpskog i hrvatskog jezika, uz gomile tragikomičnih rješenja tipa okolotrbušnih pantolodržača i zelenočohanih štapikala smišljenih da zamijene odomaćene tuđice za kaiš i bilijar.
Ali ni takva poplava novogovora nije pomogla ni hrvatskim ni srpskim lingvistima da odgovore na neka jednostavna pitanja kao što je ono čuveno: Zašto Hrvati kažu dom, a Srbi kuća i zašto Hrvati ženu koja živi u domu zovu kućanica, a Srbi domaćica? Zato što logičnog odgovora prosto nema.
I dok su se u Hrvatskoj zabavljali stvaranjem novih riječi, u Srbiji su dugo pokušavali održavati status quo ili bježati u prošlost odakle su se vadili arhaizmi, ponajviše iz staroslovenskog, ali i crkvenoslovenskog jezika uz davanje primata ćiriličnom nad latiničnim pismom.
Naglo se uvećao broj sočinjenija i raznih načertanija u vaskolikom srpstvu i postepenom smanjivanju dubleta u zvaničnoj upotrebi. Ignoriranje je definitivno postalo ignorisanje kroatizama, pa i samog latiničnog pisma što je dovodilo do smiješnih situacija kao što je pisanja latinskih izreka – ćirilicom, što je otprilike isto kao kada bi ste latinski pisali ćirilicom. Ćirilično pismo je u Srbiji postalo obavezno za sve džavne službe.
U BiH su se takođe pisali novi rječnici i pravopisi, karakteristični po velikom broju turcizama ili novim pravilima o upotrebi glasa h. Ostale razlike se, najčešće, toleriraju u Sarajevu, ali tolerišu u Banjaluci, a tisuća i hiljada se normiraju kao ravnopravni oblici i najbliže su rješenjima koja su postojala u srpskohrvatskom jeziku (Novosadski dogovor iz 1960. i Mostarski dogovor o bosanskohercegovačkom standardnojezičkom književnom izrazu 1974).
Crnogorski jezik kao najmlađi po osamostavljivanju proslaviće se uvođenjem dva potpuno nova glasa, izvađena iz naftalina, po svemu sudeći samo da bi se osim akcenata i ijekavice još po nečemu razlikovao od srpskog jezičkog standarda.
BHS jezik
Paradoksalno je da će ogromne sličnosti srpskog, hrvatskog i bosanskog jezika najprije biti primijećene u Haškom tribunal za ratne zločine, kako u pritvorskoj jedinici u Scheveningenu, tako i u samoj sudnici. Svi su se optuženici sjajno međusobno sporazumijevali tako da im nikakav prevodilac ili prevoditelj nije ni bio potreban.
Tužitelji i sudije, bez želje da se upliću u južnoslovenske jezičke rasprave, sa isključivom željom da budu ekonomičniji u svom radu, materijale su počeli printati samo u jednoj verziji koju su nazvali BHS (bosansko-hrvatsko-srpski) jezik.
Tako je nekadašnji zajednički jezik prvi put dobio zajedničko ime, istina rogobatno poput kakvog realsocijalističkog akronima, a Haški tribunal, osim što će biti popljuvan sa svih strana kao neobjektivan i pristrasan u suđenjima optuženicima za najteže ratne zločine, mogao bi postati i ona tačka u kojoj je razdvajanje zajedničkog jezika zaustavljeno.
Slučajno ili ne, tek poslije uvođenja haškog termina BHS, šport će u Hrvatskoj ponovo postati sport, zdravstvo zdravlje, a djelatnici ono što su i prije bili – radnici. Dokaz da je proces razdvajanja jezika konačno dovršen, bar kada je o Hrvatskoj riječ, može se vidjeti i u činjenici da će gostu sve češće biti ponuđen cjenik umjesto koštovnika ili telefon umjesto brzoglasa, a kovanici zrakomlat umjesto helikopter sada će se zdušno smijati i Srbi i Hrvati.
Kad Hrvati titluju srpski film
Početak kraja jezičkog ludovanja Srba i Hrvata dogodiće se 1999. godine, za vrijeme NATO bombardovanja tadašnje SR Jugoslavije. Dok su u Srbiji padale bombe, u Hrvatsku je stigao prvi film iz Srbije poslije rata.
Bile su to “Rane” Srđana Dragojevića koje je domaći distributer odlučio titlovati na hrvatski. Publika u Splitu se u početku projekcije više zabavljala prijevodom nego samim filmom. Svu apsurdnost situacije pokazalo je prevođenje psovki kojima film obiluje.
Naime, čuveno srpsko “idi u p..k. materinu”, prevođeno je na hrvatski kao “idi u p.z.u materinu”. Na sreću, bio je to prvi i posljednji put da se neki film prevodi sa srpskog na hrvatski.
Uskoro će se na tržištu pojaviti i knjiga “Jezik i nacionalizam” koju je napisala Snježana Kordić, prva autorka koja će insistirati ne samo da je jezik kojim se govori u četiri balkanske države jedan nego i da mu je srpskohrvatski jedino pravo ime.
U međuvremenu će se i sami pisci koji zapravo stvaraju jezik, prema sopstvenom osjećaju određivati na kojem jeziku pišu, ali će se i sve češće pojavljivati zajedno i javno razmjenjivati iskustva na književnim manifestacijama kao što je, na primjer “Krokodil” (Književno regionalno okupljanje koje otklanja dosadu I letargiju), a koje se održava i u Zagrebu i u Beogradu.
Upravo će ovaj festival udariti temelj onoj školi mišljenja koja tvrdi da je posrijedi jedan policentrični jezik kojeg različito imenuju u Beogradu, Zagrebu, Sarajevu i Podgorici.
Uprkos silnim osporavanjima, stiglo se i do Deklaracije o zajedničkom jeziku koju je za kratko vrijeme potpisalo nekoliko hiljada pisaca, intelektualaca i građana.
Na ovom mjestu, valja se podsjetiti da jezik kojim govore Srbi, Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci umalo nije nazvan jugoslovenskim još 1850. godine kada je potpisan čuveni Bečki književni dogovor, čak 68 godina prije nego što će doći do osnivanje kraljevine SHS, a potom i Jugoslavije.
Tim je sporazumom udaren temelj zajedničkom jeziku južnih Slovena, koji je za osnovu imao “narodni govor Bosne i Hercegovine i Dubrovnika, karakterističan po štokavskom narječju i ijekavskom izgovoru. Kako onda tako i danas jezik nije pratio državne granice naroda koji se njime koriste.
Dogovor koji je potpisalo osam južnoslovenskih književnika od kojih su petorica bili Hrvati, dvojica Srbi i jedan Slovenac prvi put je objavljen prije 167 godina u “Narodnim novinama” Ljudevita Gaja. Oni su smatrali da su svi južni Sloveni jedan narod i da stoga treba da imaju jedan književni jezik.
Glavni potpisnik sa srpske strane bio je Vuk Stefanović Karadžić, a sa hrvatske Ivan Mažuranić. Prema nekim izvorima, jezik nije nazvan jugoslovenskim na insistiranje Vuka Karadžića.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
