Patricia Pearson, novinarka i autorica knjige “Otvaranje vrata raja: Istraživanje priča života, smrti i što dolazi nakon nje” (Opening Heaven ‘s Door: Investigating Stories of Life, Death, and What Comes After) opisuje rezultate svojih istraživanja na temu “prelaska drugu stranu“.
Pošto sam u roku od devet sedmica izgubila i sestru i oca, posvetila sam se istraživanju onoga što se događa nakon smrti. Intervjuirala sam na desetine ljudi koje profesija vezuje za neizlječive pacijente, kao one koji su doživjeli posebna iskustva sa samrtnicima pa i sa onima koji su se “vratili iz mrtvih”, odnosno, doživjeli kliničku smrt.
Shvatila sam da ljudi spoznaju kada im kucne zadnji čas. U razdoblju od 72 sata pred smrt, oni počinju govoriti u metaforama o putovanju. Terminologija je različita pa tako jedni traže svoje cipele, drugi avionske karte, a treći ponavljaju kako “žele ići kući”, a zapravo su već kod kuće.U trenucima dok je ležala na samrti, moja sestra, oboljela od raka dojke, ponavljala je uporno “ja ne znam kako otići”, a čak je spominjala i neke “nesretne stjuardese.”
Bolničarka Maggie Kalanan, koja je radila u Centru za palijativnu njegu u Virginiji, navodi pitanje jednog pacijenta oboljelog od raka gušterače, postavljeno u samrtnom času: “Zna li moja žena sve u vezi s pasošem i kartama?”
Mary je skovala i poseban termin “svijest o bliskoj smrti” i koristi ga u svojoj knjizi “Konačni darovi: razumijevanje specijalne svijesti i potrebe umirućih i komuniciranje s njima”. Kalananova je bila u situaciji da njeguje stotine pacijenata sve do smrti i smatra da vizije putovanja njezinih pacijenata nisu puka slučajnost.
Samrtnici često imaju “priviđenja” za koje zdrave osobe vjeruju da su prosto efekt jakih analgetika koje pacijenti uzimaju. Međutim, je li tako?U jednoj velikoj internacionalnoj studiji, koju su proveli psiholozi dr Karlis Osis i dr Erlendur Haraldson s Islandskog sveučilišta, ustanovljeno je da većina pacijenata koji su još uvijek svjesni nekih sat vremena pred smrt, vidi svoje voljene koji su preminuli, bez obzira na to jesu li primali takve lijekove ili ne. Studija je obuhvatila osobe iz potpuno različitih kultura – iz SAD i Indije.
Kada sam razgovarala s pacijenticom Audrey Scott (84), koja je umirala od raka, pričala mi je kako joj u posjet dolazi njen (usvojeni) sin Frankie, inače, preminuo nekoliko godina prije toga.On je, prema njenim riječima, mirno sjedio u fotelji kraj nje kad god bi “došao”.
U nekim slučajevima, ljudi vide članove obitelji i prijatelje za koje nisu ni bili svjesni da su umrli. Među prvim detaljno istraženim izvještajima o vizijama pred smrt, našao se i slučaj žene koja je umirući na porođaju rekla svom doktoru u jednoj dablinskoj bolnici kako pred sobom vidi preminulog oca. Zatim je vidjela nešto što ju je zbunilo: “Vida je s njim.” Ponavljala je to, a Vida je bila njezina sestra, inače preminula tri tjedna prije toga. Međutim, informacija da je Vida umrla bila je skrivena od samrtnice.
U našoj kulturi je “bijela svjetlost” postala pomalo i kliše. Međutim, istina je da samrtnici opisuju taj doživljaj svjetlosti i kao mudrosti ili ljubav. Pacijenti koji su imali blisko iskustvo sa smrću, a ostali svjesni – prilikom srčanog udara, na primjer, kažu da su se osjećali “skoro samljeveni” jačinom emocionalne snage tog svjetla. Dr Ivona Kayson, koja je preživjela avionsku nesreću, kaže da je tu svjetlost doživjela kao apsolutnu ljubav majke prema djetetu. “Osjećala sam se kao novorođenče na majčinom ramenu. Beskonačno sigurna.” A zatim dodaje: “Bilo mi je kao da sam stoljećima bila izgubljena, a onda konačno pronašla put do kuće.”
Zaista me je iznenadilo kad sam otkrila da studija za studijom potvrđuje da je oko polovica ispitanika osjetila nazočnost svojih voljenih – bilo u trenutku smrti, ili nešto kasnije.To se dogodilo i u mojoj obitelji. Otac uopće nije bolovao već je umro iznenada, usred jedne noći 2008. godine. Moja sestra Katarina bila je budna više od 150 kilometara daleko od njegove kuće, a ipak je u svojoj spavaćoj sobi iznenada osjetila nečije prisustvo i ruke kako je nježno dodiruju po glavi. Ispunili su je zadovoljstvo i radost i to toliko snažno i neobično da je ispričala čitav doživljaj sinu prije nego što su uopće saznali da nam je otac preminuo.
Psihijatri nazivaju ove slučajeve “halucinacijama žalosti”, ali znanost takva subjektivna iskustva još uvijek nedovoljno razumije. Svakako još nije objašnjeno otkuda nam takvi doživljaji prije nego što saznamo da nam je netko umro. Jedan čovjek mi je ispričao svoj doživljaj iz djetinjstva: jednog jutra je sišao na doručak, kao i obično, i vidio tatu kako sjedi na svom mjestu i čita novine, a onda ga je majka šokirala priopćivši mu da je otac umro. “Ali ja ga vidim, eno ga, sjedi tamo!”, Rekao je i u tom trenutku je vizija oca nestala.Samo 5 posto ovih iskustava su vizualna, zaključuje u svojoj studiji dr Michael Barbat, liječnik u bolnici “Sen Joseph” u Auburnu, u Australiji. Većina se odnosi na osjećaj prisutnosti – i to ne nekog prolaznog, neke sjene, već živog prisustva, vrlo konkretnog, prisustva koje ljude potakne da hitno pozovu nekog telefonom, da okrenu automobil u drugom pravcu, da se u trenutku rasplaču. To se može dogoditi u trenutku smrti drage osobe, ali nakon nekoliko tjedana ili čak godina kasnije.
Karen Simon, izvršna direktorica marketinga iz Toronta, priča o svom doživljaju jedne hladne noći šest tjedana nakon smrti oca: “Vozila sam autocestom, a na suvozačevom mjestu se stvorio tata. Mogla sam ga osjetiti kako se namješta u sjedištu. On je uvijek sjedio na karakterističan način, nagnut na lijevu stranu. Vozio se tako sa mnom petnaestak kilometara. Doživljaj je bio nevjerojatno realističan i mene je potpuno promijenio. “
Istraživanje psihijatra dr Raymonda Moodyja iz 2010. godine pokazuje da i živi mogu zajedno sa samrtnikom doživjeti osjećaj da ulaze u “svjetlost”. Ovaj psihijatar je, inače, autor revolucionarne knjige iz 1975. godine pod naslovom “Život poslije života”, a njegov je i poznati termin “doživljaj bliske smrti”.
Psiholog u ustanovi za palijativnu skrb na Floridi dr Kathleen Douling Sing primijetila je da ljudi na samrti djeluju kao da zrače, a oni spominju i kako “hodaju kroz sobu osvijetljenu lampama” ili kako im “tijelo puni sunčeva svjetlost”. Ponekad, na trenutak, to dožive i članovi njihovih porodici.
Psiholog dr Joan Borysenko, primjerice, opisala je kako je to doživjela u trenutku kad joj je umrla majka. U 81. godini majka joj je preminula u medicinskom centru Beth Israel u Bostonu, a Joan kaže kako se prostorija ispunila sjajnom svjetlošću koju su vidjeli i ona i njezin sin i kako su oboje promatrali kako se majka spektralno izdiže iz tijela. Upravo ljudi na samrti razumiju smrt puno bolje nego mi i mogu nam pružiti utjehu, samo kad bi mi mogli čuti ono što nam oni pokušavaju reći…
