U Indiji su roditelji poslali svog sina u internat. Prije nego je napustio roditeljski dom, taj je dječak bio jedan od najnaprednijih učenika. Na svakom natjecanju bio je u samom vrhu. Bio je uspješan.
Ali nakon odlaska u internat i života među stranim ljudima, puno se promijenio. Njegove su ocjene opale. Mrzio je svoje društvo. Postao je usamljen i izolovan. Čak mu je dolazilo tako teško da je pomišljao i na samoubistvo. A sve to iz razloga što se osjetio bezvrijednim i nevoljenim.
Njegovi su se roditelji zabrinuli. Ali čak ni oni nisu razumjeli šta se dešava s njihovim sinom. I tako je otac odlučio da posjeti sina.
Sjeli su zajedno na obali jezera koje je smješteno u blizini škole. Otac je sina pitao uobičajena pitanja: kako mu je u školi, kakvi su profesori, bavi li se sportom. Nakon nekog vremena, upita ga: „Sine, znaš li zašto sam došao danas?“
„Da provjeriš moje ocjene?“, odgovori dječak.
„Ne, sine, nisam zbog toga došao. Došao sam da ti kažem da si mi ti najvažnija osoba na svijetu. Želim da te vidim sretnog. Ne zanimaju me tvoje ocjene. Zanimaš me ti. Zanima me tvoje sreća. Ti si mi bitan.“
Dječakove se oči ispuniše suzama. Otac i sin se zagrliše. Tako su neko vrijeme ostali u tišini.
Tada je dječak dobio sve ono što je želio. Znao je da na ovom svijetu ima nekoga kome je bitan. Taj dječak je kasnije bio jedan od najuspješnijih učenika i u srednjoj školi i na fakultetu.
Pouka priče: Tako često zanemarimo važnost nježnog dodira, osmijeha, lijepe riječi, slušanja drugih, iskrenog komplimenta, ili i najmanjeg znaka pažnje. A svaka od ovih stvari može nekome uljepšati život…
