Ne znam tačno koje godine se desio ovaj događaj. Nije to bilo sasvim davno. Junak ovog događaja bio je imam mlađih godina. Službovao je u jednoj od centralnih istanbulski džamija. Živio je u kući sa svojom majkom.
Sigurno se pitate koja je to džamija u kojoj je ovaj imam vršio svoju dužnost. Pisavši o ovakvim događajima pisac ima pravo na izbor da li ce identificirati glavnog junaka koji se prožima kroz njegovu priču ili ne. Opredjelio sam se za drugu opciju, poštujući običaj o neobznanjivanju identiteta ličnosti, koji je prisutan među mojim kolegama. Iako mnoge džamije u Istanbulu nose uz svoje ime epitet “centralne” , otkrit ću vam o kojoj se džamiji radi, jer znam da vaša radoznalost to jedva čeka.
Džamija se nalazi na obali Bosfora, preko puta ogromnog stadiuma. Opasana je skelama,a iza nje se nalazi ogroman dvorac. Iako nisam siguran da li ste na osnovu pruženih opisa identificarali ovu džamiju, nastavit ću sa predočavanjem toka ovog događaja, što je za nas mnogo bitnije.
Prvih dana službovanja u ovoj džamiji, imam je pokazivao neodgovornost prema izvršavanju preuzetih dužnosti. Iz dana u dana džematlije su svjedočile njegovom neprisustvovanju sabah namazu u džamiji. Na njegovo mjesto prolazio bi mujezin ove džamije, i predvodio namaz. Među džematlijama istcalo se nekoliko osoba koje bi lijepim i melodičnim glasom ispunjenim pobožnošću, obavljali dužnost mujezina kada bi on bio u mihrabu.
Prilikom buđenja imam bi pogledao na svoj sahat, uočivši da je opet propustio sabah namaz u džematu.Ta njegova navika nije prestajala sve dok jednog dana, na podne namaz ne navrati službenik općinskog muftijstva. Nakon klanjanja podne namaza, upita imama da li bi imao vremena da sa njim popriča jednu minutu, Imam na to pristade, međutim primjetivši žutu kovertu u službenikovoj ruci, poče se osječati nelagodno. Žuta koverta je uvijek bila simbola neke ružne vijesti. U koverti se nalazio poziv za saslušanje optuženog, u slučaju neizvršavanja preuzete dužnosti, tačnije neprisustvovanja sabah namazu.
Dužnost je dužnost, pomisli on. Odmah krenu prema sjedištu muftijstva, kako bi se razriješio dužnosti imama. Znao je da je to neizbježna posljedica njegove neodgovornosti. On se nije bunio zbog kazne, naprotiv bio je njome zadovoljan. Međutim, njegova radoznalost mu nije dala mira. Želio je da sazna ko je osoba koja ga je prijavila. Ko je bio taj obavještajac. To pitanje mu je zaokupiralo um. Ništa mu drugo nije padalo na pamet, do tog pitanja. Prilikom izlazka iz zgrade muftijstva okrenuo se prema službeniku te ga upitao o osobi koja ga je prijavila za njegovo neizvršenje dužnosti. Službenik ga toplo pogleda te reče da su zaduženi čuvati identitet te osobe.
Nakon dugog zahtjevanja od službenika, on mu reče da je osoba koja se na njega žalila, bila njegova majka. Nije mogao vjerovati. Imao je osječaj kao da su se nebesa na njega obrušila. To bi mogla biti zadnja osoba na koju bih pomislio, reče on. Molio je službenika da još jednom provjeri identitet, nadajući se da je došlo do neke greške. Međutim, greške nije bilo. Uistinu je to bila njegova majka, koja ga je donjela na ovaj svijet.
Krenuo je kući, vučeći nogu za nogom. Pokucao je na vrata, majka je otvorila. Ne nazvavši selam, poče da prigovara. Majko, kako si me mogla izdati? To nisam nikad očekivao od tebe. Zar mi nisi govorila da sam ja uzrok tvojo sreći na ovom svijetu? Šta ako dobijem otkaz na poslu, kako ćemo preživljavati?
Majka ga smireno pogleda te reče: ” Čak i kada bih znala da ću sutra morati obilaziti korpe za smeće i sakuplajti hljeb kako bi se prehranili, a ti zanemario svoju dužnost, opet bih te bez trunke sažaljevanja prijavila! Ubuduće, nemoj zanemarivati svoju dužnost i oslanjati se na moju samilost”
Izvor: Turske novine Zeman
