Bila jednom jedna djevojka koja je sebe mrzela zato što je bila slijepa. Mrzila je svakoga osim svog voljenog momka, koji je uvijek bio uz nju. Rekla mu je: “Kad bih samo mogla da vidim svijet, udala bih se za tebe!”
Jednoga dana neko donira oči za nju. Kada se operacija završila i kada su joj odstranili zavoje, mogla je sve da vidi uključujući i svog momka.
On je upita: “Sad kad vidiš cio svijet, hoćeš li da se udaš za mene?”
Ona ga je pogledala i uočila da je on slijep! Prizor njegovih zatvorenih očnih kapaka ju je šokirao. Nije to očekivala. Sama pomisao da bi morala da ih gleda čitavog život ju je natjerao da odbije da se uda za njega.
On ode u suzama i nekoliko dana kasnije joj napiše pismo: “Dobro čuvaj svoje oči, dušo moja, jer prije nego što su postale tvoje – te oči su bile moje!”
Eto kako ljudski mozak najčešće radi: rijetko se ko nakon nekog vremena sjeti kakav je život bio prije, ko je bio uvijek tu uz nas u najtežim situacijama…
I danas:
– Prije nego što kažeš neku ružnu riječ, sjeti se onih koji ne mogu da govore.
– Prije nego što počneš da se žališ na ukus hrane, sjeti se onih koji nemaju šta da jedu.
– Prije nego što počneš da se žališ na svog muža/ženu, sjeti se onih koji mole Boga da im podari voljenu osobu.
– Prije nego što se požališ na život, sjeti se onih koji su rano ostali bez svojih života, koji su umrli prerano.
– Prije nego što se požališ na svoju djecu, sjeti se onih koji žele djecu, ali ih ne mogu imati.
– Prije nego što počneš da se svađaš s onim koji nije pomeo ili počistio kuću, sjeti se onih koji žive na ulici.
– Prije nego što počneš da osuđuješ nekoga, sjeti se da niko nije bezgriješan.
– I na kraju, kada loše misli počnu da te bacaju u depresiju, ti nabaci osmjeh na svoje lice i kaži još sam živ, još sam tu, i zahvali Bogu na svemu.
