Mladić vidno tužan naiđe pored starog imama, a imam ga upita:” Momče, zašto si tužan?” Ma dragi moj efendija, ja htio da ženim jednu djevojku, ali kad sam se raspitao o njoj, svi kažu nije za tebe, naopaka je, da Allah sačuva.
Lijepa cura, moj efendija, ali eto šta ćeš, nije nam nafake.”
Hoćeš li ti momče da ja tebe oženim jednom od svojih kćerki?”-upita efendija.
“Imam samo jedan uvjet. A to je da se raspitaš o mojim kćerkama. Pa ako čuješ sta loše, nemoj se ženiti.”- reče efendija i krenu kući, a mladić niz čaršiju da se raspita o efendijinim kćerkama.
Sutradan dođe mladić efendiji u kuću, lijepo poselami njega i hanumu.
“Šta veli narod o mojoj čeljadi, momče?”-upita efendija.
“Efendija, stid me i reći, ali kad već pitaš da ti kažem. Kažu u čaršiji, onakav fin i učevan insan, a da mu vidiš nalet djece, Bože sačuvaj. I još mnogo toga ružnog, moj efendija.”
“Hm, promrmlja efendija i reče:” Sinko, ja i moja hanuma sami živimo. Ona, Allahovim emerom, nikad nije mogla zatrudniti. Mi nemamo djece. Samo sam ti htio pokazati, da ne slušaš šta narod priča. Kad koga kude, belesi ga skude, a kad hvale i prehvale.”
