Posjedovao je on dosta imovine. Nepregledna polja, kuće, oranice, dosta stoke. Morao je imati i sluge jer su svi ti poslovi zahtijevali dodatnu radnu snagu i ljude. Sve je on to držao pod kontrolom i uživao gledajući sa svoje terase svoje radnike, na svojoj zemlji. Samo nebo nije bilo njegovo. Često bi govorio da njemu samo vrijeme ne ide na ruku. Slovio je gazda za grubog i razmetljivog čovjeka. Kada bi i pokazao darežljivost to je bilo iz bahatosti i uznositosti. Jedino se plašio starosti i da će svu tu ljepotu morati jednog dana napustiti. Imao je samo jednu kćerku koju je polahko uvodio u gazdovanje nad ogromnom imovinom koju je posjedovao. Nikada domaćin nije imao mira. Plašio se čak i običnih skakavaca budeći svoje sluge da iz razgone sa tek mladih izniklih i nježnih biljčica njegovih usjeva. Njegov život je bio rad, odmor samo posao, i razgovor samo posao. Koliko god su ga i cijenili zbog snalažljivosti u poslu, isto toliko su ga i prezirali. Posebno njegove sluge koje je tretirao kao svoje stvari i obične alatke za posao.
Otpuštao je radnike bez razmišljanja ako bi vidio bilo kakav znak neposlušnosti i suprostavljanja njegovoj volji koja je bila vrhovna u kraljevstvu kojem je stolovao. Sluge su živjele u lošim barakama odmah pored velike kuće što je njemu još više pojačavalo utisak njegove moći i vlasti koju je imao nad njima i njihovim bijednim životima.
Gazdina kćerka bi često šetala poljima žita, gledala jabuke u cvatu ili konje u kasu dok bi galopom jurili zelenim travnjacima koji su služili samo za tu svrhu. Svako proljeće u njoj se budila tuga i još veća usamljenost jer su čak i skromne sluge imale kakva-takva vjenčanja i živote, dok je ona bila samo nasljednik i nastavak očeve ambicije da bude vlasnik imanja i da vodi brigu o njemu. Ona je sve to prihvatala ali nije shvatala jednu stvar. Često bi samu sebe upitala. Zašto sve ovo? Čemu toliki trud oko nečeg što će jednog dana nestati sa zimom života koja očekuje svakog od nas? Nije to mogla reći ocu; što iz poštovanja toliko i iz straha od njegove srdžbe koja je ličila kao grom na njihovoj poljani pred oluju sa sjevernih planina.
Ponekad bi razgovarala sa slugama dajući im naređenja u vezi svakodnevnih poslova. Sve to njoj nije značilo ništa prema druženju koje je imala uz njih.
Otac se ljutio na to govoreći „ti moraš paziti na svoj ugled i ne pristoji tebi da se družiš i zbližavaš sa običnim slugama i ljudima koje vrijede manje od tebe.“ Ona bi na to samo nijemo potvrđivala glavom ne shvatajući njegov način razmišljanja i mjere po kojim je on to zaključio.
Sve ona je to i mogla nekako poštovati dok se nije zagledala u lijepog mladića – slugu. Njegova baraka je bila odmah pored njihove velike kuće, i svaki dan je gledala njega, umornog i nasmijanog kako ujutro i kasno navečer odlazi i dolazi sa svog redovnog posla. Smijao bi se i pjevao pjesme žitu, dobroj ljetini i zdravlju. Imao je lijep glas i izgled. Mlade djevojke bi očaravao svojom pojavom i pjesmom; „žito moje u klasju, pokosi se samo, draga moja k’o jabuka, voliš li me malo.“ Pjesmo moja raspjevana dozovi je ‘vamo, kad bi mogla ona meni, doći polagano.“
Vrijeme je prolazilo i ona je navikla na mladića, njegove pjesme i ono što je prenosio u jednostavnim i lijepim stihovima. Pomišljala je; „kako on može biti onako veseo u tako teškom životu, i da na njegovom licu stalno lebdi smiješak?“
Silno je željela saznati više o njemu, i posebno o tome zašto stalno pjeva; ipak ona je imala baš sve ali nije osjećala sreću i rijetko kada bi se nasmijala osim kad bi sa prozora, krišom iza zavjese gledala njega i slušala njegovu pjesmu dok je odlagao alatke za rad.
Nestrpljivo je čekala jednog proljetnog jutra da se mladić vrati sa posla. Naći će ona već neki razlog da razgovara s njim – razmišljala je djevojka pred koju je život stavio zagonetku a ona bi riješena da nađe odgovor. Došla je večer. Čekala na samom ulazu u njegovu kućicu. Prilazio je mladić u skromnom radnom odijelu, krpenim šeširom na glavi i sa motikom preko ramena. Grabio je krupnim korakom kao da ide u susret nečemu novom a ne svojoj svakodnevnoj rutini. I te večeri je pjevao. Djevojka je čekala i kada je prišao tonom gazdarice bez pozdrava mu rekla; „mladiću, kako je prošao današnji dan posla, ima li na krompirima štetočina? Ako ima trebam javiti ocu o tome.“
On, ne mijenjajući smijer svog hoda prema ostavi za alat reče; „nema mnogo, tek toliko da možemo izgubiti malo vremena kupeći insekte sa listova. Moraju nešto i insekti jesti, zar ne?“ dodajući malo šale uz svoj odgovor. Njegove zelene oči i bijeli zubi se po prvi put njoj pokazaše i sva snaga kojom je odisao. I ne samo to; vidjela je neiskvarenu životnu radost i veselje. Kao da je on uživao u svakom trenutku života i bio potpuno zadovoljan. Nakon toga ona ode nazad u svoju kuću nezadovoljna prvim kratkim razgovorom ali i pred još većom zagonetkom i šalom koju je dodao; „zar i insekti ne trebaju nešto da jedu?“ zanimljiv način razmišljanja, pomislila je. Postalo je njoj jasno koliko je to poseban mladić kada je shvatila da ako sve kaže ocu – on ne bi prihvatio takvu šalu i mogućnost da štetni insekti i u šali jedu njegove usjeve. Teškom mukom je zaspala nadajući se novom susretu i odgovoru na na pitanje zbog čega je mladić veseo i pun životne radosti.
Odlučila je da će iskoristiti svoj položaj na imanju i da mladića otvoreno upita šta je tajna njegovog veselja. Tako je i bilo. Sljedeću večer ona je pričekala mladića pred njegovom kućom. Nije čekala da se on udalji, već mu naređivački reče; „stani mladiću, moram nešto da te upitam, a ti mi trebaš iskreno i jasno odgovoriti. Sve što kažeš neće niko saznati a posebno ne moj otac.“
Mladić je zastao, pogledao je i rekao; „izvolite gazdarice, vi možete tražiti šta god želite od onoga što ja mogu uraditi, ta ja sam samo vaš radnik.“
Čak i sada se smiješi, pomisli ona i reče; Mladiću, već duže vrijeme te posmatram i zanima me zbog čega stalno pjevaš i ne skidaš osmijeh sa svog lica? Koja životna radost te čini tako vedrim, da tvoja pjesma i mene uveseljava, dan mi čini ljepšim, i postavlja zagonetku?“
Poče on svoj govor i kao da se pripremao za njega reče; „moj život je ovo što jeste, ne očekujem nit’ više nit’ manje od njega. Ako nešto bolje i bude zadovoljan sam. Ako me pogodi nešto i lošije od ovoga, čekat ću da dođe bolje vrijeme. Zar život nije isto što i godišnja doba; u stalnim promjenama, sunce, kiša, snijeg, toplina, cvijetanje, rađanje, žetva. Sve se mijenja. Gledam svaki dan kako raste žito, kako dozrijevaju plodovi. Uživam u svakom trenutku jer znam da sam dao svoj doprinos životu i rađanju. To me čini sretnim i radosnim. Ljudi su kao i zemlja, šta posijemo to ćemo i pokupiti. Pažljiv sam sa ljudima, a kako i ne bih bio, kada sam i takav i sa biljkama, koje kada okopavam moram paziti da ih ne polomim i ne naštetim krhkosti njihovog bića. Mene sve oko mene stalno uči i raduje me svako novo jutro i večer jer znam da ću učiniti nešto dobro.“
„Koga imaš mladiću?“ upita djevojka. „imam staru majku o kojoj brinem. Nakom smrti svog oca morao sam brinuti o njoj i doći na ovo imanje da radim. Posebno me veseli što svako večer imam kome da se vratim. Njoj, majci mojoj, koja me čeka sa večerom spremeljenoj za nas dvoje. Ona me voli vidjeti nasmijana. Zar nije bilo i previše tuge u njenom životu nakon smrti mog oca kojem je bila jako privržena?“ odgovori on.
Djevojka se začudi njegovoj rječitosti i jednostavnosti kojom sve posmatra. Shvatila je u čemu je tajna njegove vedrine i ljepota njegovog osmijeha. Nako toga ona ode u svoju kuću i tu večer nije nikako mogla zaspati razmišljajući o njegovim riječima. Upoređivala je svoj i njegov život. Znala je da se radi o istinskoj sreći, i da život koji ona živi, sve može biti, ali ne i sreća.
Došao je novi vedar dan. Ali ona i nije bila tako raspoložena. Samo je znala da je njoj bilo lijepo u razgovoru sa mladićem. I tu večer je čekala da mu kaže šta je smatrala da treba. Gledala je kako Sunce bježi zapadu i nestrpljivo čekala večer da vidi mladića. Makar da ga vidi, jer njen smisao posta on, sreća koju je osjećala u sebi i radost koju je uz njega živjela dok su razgovarali.
Opet je stigao i ona reče; „ti si meni pokazao šta znači sreća. Ne trebaš mi više ništa reći. Ja bih čak voljela da sam na tvom mjestu samo jedan dan, i da osjećam ono što i ti. Ti si mladiću primjer čovjeka koji je zadovoljan onim što mu Bog daje. Čak i u onom što ti je uskraćeno vidiš smisao i sreću. Tvoj život je ispunjen bogatstvom a ja sam siromah pored čitavog imanja i novaca. Dopusti mi da imam vrijeme sa tobom i da mi pričaš, i pjevaš one tvoje jednostavne pjesme, koje srce smiruju i dušu upotpunjuju. Možeš samo i šutiti, jer i tvoja šutnja na mene lijepo djeluje. Ne tražim ništa više od tebe, već samo to.“
Mladić je zamišljeno pogleda i reče da može na to pristati ali tek nakon što upita svog oca, jer ako on za to sazna, mogla bi i ona, a posebno on imati problema. Morao je zadržati posao zbog stare majke. Sve je objasnio mladić. Mlada gazdarica pristade na to, i obeća da će tražiti dozvolu od oca. Unutra sebe je osjetila strah od njegove reakcije i moguće posljedice. Mladić bi mogao biti potpuno udaljen od nje nakon što bi izgubio posao.
Vratila se u kuću odlučna razgovarati sa ocem u vezi toga. Možda će i dozvoliti. Ako želi da budem sretna možda će i razumijeti moju potrebu za druženjem i da neće biti nikakve štete od svega toga, pomisli. Ona mu sve reče i na kraju otpuhnu očekući odgovor koji bi eto, makar jednom u životu bio njoj po volji i za njenu sreću.
Međutim, on se jako razljutio na nju, i povišenim glasom, slugi naredi da dovedu mladića pred njega i da on sve objasni. Još je optužio mladića kako je namjerno uradio sve, da se njegova draga kćerka jedinica zagledala u njega. Mladić dođe, bez straha pozdravi gazdu i pogleda njegovu kćerku sa kojom je prije nekoliko trenutaka razgovarao. Čak i tada se blago smješkao. Kada je to otac vidio reče;
„Slušaj mladiću, skini taj podrugljivi smješak sa lica i pričaj šta se dogodilo i šta si uradio mojoj kćerki?“
„Ne želim da se pravdam za bilo šta. Pravda li se kiša zbog toga što je padala po usjevima? Ljutite li se i na kišu kada padne u vrijeme kada vi zamislite da ne bi trebala? Nisam ništa uradio loše vašoj kćerki. Bio sam i ostao pažljiv prema njoj čak i onda kada je tražila od mene ono što bi moglo biti štetno za mene zbog vaše naravi. Ona vam je rekla šta je trebala od mene – samo rijetke trenutke sreće. Jeste li vi sretni? Čini li vas išta sretnim osim godišnja doba sa žetvama i prikupljanjem ljetine? Ja nisam zaveo vašu kčerku. Ako je neko zaveden onda ste to vi, u svojoj umišljenosti a plašite se i običnog skakavca. Nije mene strah niti vas a ni toga da ću sigurno ostati bez posla zbog svojih riječi. Kako se hrane ptice a nemaju posao kod vas? Njih hrani Bog, kao i nas. Vi vidite samo svijet posljedica, a ne uzroka. Bog je uzrok i Njegovom voljom sve biva. Imate li moć nad godišnjim dobima? Možda imate vlast nad srcem svoje kćerke koja ima više imetka od vas, i koja je bogatija od svih bogataša zatrpanih zlatom i draguljima? Zar ne vidite da ćete jednog dana svakako sve ostaviti? I svoju kćerku, imanje, sluge, nepregledne njive. Jeste li i trenutka sretni? Zar vaša nesreća mora biti razlogom nesreće vaše kćerke? Vi sta kao bolest na stabljici mlade voćke, koja bi dala plod da nema parazita koju ugušiše životnu snagu i pravu radost. Vaša bolest je posjedovanje, oholost, srdžba, vlast, dominacija, uznositost. To su lišajevi vaše duše koje samo istina može izliječiti.
Crven u licu i tresući se nakon mladićevih riječi gazda reče; „sve granice si prešao sa svojim riječima, i od danas nisi više moj radnik.“
Kćerka ohrabrena mladićevim riječima uključi se u razgovor; „poštovani oče, evo, dugi niz godina gledam i slušam dok živim nesretna i sama. Ovaj siromašni mladić me poučio o sreći i ljubavi. Ti možeš birati, ili svoju kćerku ili ovo imanje. Ja sam odlučila. Ne mogu više ovako. Moj put nije samo kretanje po vanjštini ovog svijeta. To sam naučila. Ako možeš prihvati me ovakvu kakva jesam. I tvoje proljeće i zime će biti drukčije, plodovi slađi i život potpuniji. Ako možeš bila bih sretna i sve bih učinila da vodim računa o našem imanju. Inače, sve sam spremna napustiti.“
Otac pogleda u nju pa u mladića. Blago, kroz suze se nasmija i zagrli svoju kćerku. Po prvi put proljeće njegovog srca je donijelo dašak sreće i ljepote u njegov život. Mladić od tog dana više nije bio njegov sluga.
Admir Delalić, Mostar, 2013.
