Nakon promocije moje prve knjige, pozvana sam na druženje sa sestrama. Kako su one divne! Svaka na svoj način. To su učenice i vrijedne članice škole Kur’ana “Bistri Izvor” u Sarajevu. O ovoj ustanovi mogla bih mahsuz napisati priču. No, ovaj put želim pričati o mojoj sestri koju sam tom prilikom upoznala.
Smjeh. To je ono što sam ponijela od nje, kad sam je prvi put vidjela. Smjeh koji razgaljuje, a ne razbolijeva srce. Nevjerovatna doza zdravog humora. I još nešto. Neki poluprisutan pogled. Tu je, a nije.
“Odlutam na ahiret povremeno” pogledom je govorila.
Zbunila me. Noseći se sa svojom bolešću, često sam slušala kako mi ljudi govore da sam hrabra. Međutim, uz to što sam znala svoje slabosti, ona me još dodatno razuvjerila. Zato što sam tad pojela najbolje hurmašice u životu.Da, da! Stvar je u hurmašicama! Ono čime me je uz ostale ugostila, iako je tek izašla iz bolnice i došla sva iscrpljena.
Nije davala vremenu prostora da posije zaborav. Ubrzo me posjetila sa još jednom divnom sestrom. Kad je ušla u sobu, u kojoj su već sjedile moje ensarijke iz Donjeg Vakufa i Travnika, svi su nekako uzdahli. Ono kad ona odgrne nikab s lica, ne zaboravlja se! I tad kao i uvijek, vrhunska ženstvenost. Zabljesnula, kao i obično. Sjede. Odhuknu. I onako kako ona to govori, reče:
“Prođite me se, nije mi ni do mene, a kamoli do vas!”
Smjeh. Uvijek ovako izvodi. Druga sestra je upita:
“Što, da nisi slaba?”
A ova koja je s njom došla, odgovori :
“Jašta je! Nema živa mira. Sad sam je pokupila iz bolnice, s kemoterapije!”
Yaa rabbi. ništa osim radosti i smjeha nam nije srcu donijela ni ovaj put. I naravno, neizbježne suze zbog njenog zikra kojim se zanese kad priča o Gospodaru, o Poslaniku a.s. ili muslimanima.
Ah, da! Donijela je ona i nekih kolača koje je napravila. Ne zna bez toga živjet!
Odsjele su na Vlašiću, u jednoj vikendici koju su iznajmile. Otišla sam do njih. Vuklo me nešto, iako nisam baš neki plaho zijaretli tip osobe. Morala sam otići. I hvala Allahu da sam morala. Taj osjećaj smatram još jednim hajrom koji mi je od Njega Uzvišenog darovan.
Malo smo posjedile, a onda sam ja, ponukana njenom jednostavnošću i dragošću druge sestre, počela da govorim.. Malo ali značajno. Rekoh:
“Ne znam , kako se ovo desi da iman ponekad zaspe u insanu!”
I onda je uslijedilo ono po šta sam došla, Allahovom Milošću.
Prvo me zapikirala, odmjerila mi čehru, pa rekla:
“Možda radi noćnu! Mora i on nekad odspavat.”
Nasmijala sam se, ali iako od srca, ipak je na mom licu bila sjena koju je ona prepoznala, pa je nastavila s terapijom meni- bolesniku:
“Hej ! Nemoj mi te face ko žalosna sova! Glavu gore! Šta ti misliš, može li se umoriti iman onoga koji stalno odmara? Ne može. A tvoj je malo zaspao tek da prikupi novu snagu. Hoće dalje i više. Vidjet ćeš inšaAllah, a ja ću doviti za tebe. Već dovim. Iznenadim se kad mi iskrsneš u dovi. Pitam se šta ćeš ti tu, a onda skontam da te volim. Šta ću, ne bi ja, al mi te Allah u srce usadio!”
Klanjala sam za njom podne i ikindiju. Melodično i bogato učenje Kur’ana. Saznajem da uči hifz, iz tipično njene izjave:
“Počela sam prije sto godina, valjda ću završit za sljedećih sto. Ako poživim ko Nuh a.s., bit ću hafiza još u mladosti “
Vratile su me kući. Cijelim putem mi je ponavljala:
“Allah te voli. Nekad nas ostavi da malo griješimo, kako bismo Ga se sjećale u dovama tewbe, istigfarom. Dok god Ga moliš, znaj da te voli.”
Rekoh joj: “Šta ti meni radiš od ovo srceta što ga imam! Kad porastem, želim biti ti!”
“Pazi šta želiš, moglo bi ti se ostvariti!” Reče mi sjetnim tonom.
Kasnije smo pričale, naravno, o islamu. Dođe na red i priča o našem putu u islam. Evo njene:
“Bila sam djevojka. Ona sarajevska, pola razmažena, pola otkačena, društvom zanesena. Ustvari, prije će biti da sam ja zanijela društvo. Glavna preokupacija mi je bilo organiziranje partija po Sarajevu.
Tako, jednom poslije jedne žurke, legoh u sobicu kod prijateljice da se malo odmorim, s ciljem da nastavim gdje sam stala. Bez muzike nisam mogla zaspat, navika je čudo. Upalim radio. Zaspem. I sanjam:
Dvoje djece idu prema meni: dječak i djevojčica. Nose nešto na rukama pruženim prema meni. Mahrama! A ja kao u snu imam duuuugu kosu. Uzmem tu mahramu od njih i pokrijem se. I probudim se. Sva onako potresena od tog sna, protrljam oči i kažem sama sebi: “Dobro je, to je bio samo san!”
Istovremeno sa radija se čuje prijevod ajeta: “I reci vjernicama neka vela svoja spuste na grudi svoje”. Presjeklo me. Znala sam da je to to. Uletila sam u prostoriju gdje su mi bile prijateljice i uzviknula : “Raja, ja sam se pokrila!”
Njima je to bio samo još jedan u nizu mojih izvala, a ja sam znala da mislim najozbiljnije na svijetu. I pokrila sam se odmah sutradan. A bona, bona.ni klanjat nisam znala! Et, šta ti je Uputa, a Allah je daje kome On hoće!”
U sljedećim godinama njena ljubav za islam je rasla. I njeni ibadeti. Upisala je studij i završila ga kao diplomirani inžinjer arhitekture. Uporedo je upisala i filozofiju, ali je to napustila. Gubila se u obavezama, kao da je htjela svijetu reći : e, ovo sam ja, ovdje sam pobjegla, moja se vrijednost povećala islamom!” Nekakav vid čudnog opravdanja nikom za ništa.
Četiri godine se po stazama njene mladosti vrzmao mladić koji je trebao biti njen muž jednog dana. Takvi su bili nijjeti. Njegova porodica nije mogla podnijeti njenu promjenu, naročito hidžab koji je krasio njenu glavu. Dešava se tad da su, putujući kratko, doživjeli saobraćajnu nesreću. Preokrenuli su se nekoliko puta u autu i zaustavili se na mladici lješnjaka. Allah je dao da u blizini budu dva brata muslimana, koji su prišli, te jedan od njih reče:
“Zaustavili ste se na mravinjaku! Učite puno suru Mravi !”
U svemu je, pa i u tome, vidjela neki znak. Osjećala je svim bićem da ništa u životu nije slučajno. Cijelo biće njeno je osjetilo da joj je poklonjen ostatak života i da treba da ga prostre u službu islamu.
Iako još uvijek djevojka i usamljena u svom opredjeljenju, teži ka još više ibadeta i pokornosti Gospodaru. Oblači nikab, svoj identitet koji razumije kao doživotni. I tako dvije godine biva djevojka pod nikabom. Je li je iko razumio? Mnogi su se nadali da je to samo neki njen prolazni hir, pa su je puštali na miru. Olakšanje od Allaha.
Jednog dana, kroz razgovor sa jednim kolegom kojeg je znala samo po najboljem, kao izvrsnog insane i muslimana, on joj napomene da bi mogla razmisliti o udaji. Ima on prijatelja, bilo bi možda bolje za njenu vjeru. Njeni su uvjeti jasni: Neka je mu’min, neka je hafiz Kur’ana, onakav kakav će je voditi prema hajru, i naravno, koji će je odvesti u svetu Zemlju, da pod nogama osjeti pijesak Mekke i Medine, kojim su koračale stope Muhammeda, a.s.
S takvim ju je upoznao. Ni on tada nije znao da je ovo jadnik koji je zaboravio hifz. Ni iz čega se ne nazire da je tako. Udala se. Odvodi je u Tursku, i već tad se budi njen crv sumnje. Zašto? Zašto Turska? Hoteli i luksuz, jahte i rahatluk dunjalučki, nisu mogli zasjeniti njenu nelagodu. Brzo je otvorila oči na najbolniji način. Saznaje da je prevarena. Uviđa njegovu narav i raskida je bol zbog njegove potpune aljkavosti spram namaza i vjere. Obuzima je histerija do granica ludila.
Mlado biće, puno snova. Razbijene iluzije o idealnom islamskom braku. Zna sad da islam jeste idealan za svako stvorenje, ali da muslimani variraju na ljestvici od nule do bezbroj. Samo Allah zna dokle sežu najbolji, a ovaj je bio, nepoznata cifra.
Smatrao je da joj nije imao obavezu reći da ima ženu i djecu. To se nje, navodno, nije ticalo. A da joj je rekao, ona bi pitala njegovu hanumu kakav je on čovjek. Možda ju je baš zato sakrio?
Slijede crni dani. Vlaga joj se uvukla u kosti zbog svih progutanih suza i tegobe do ludila. Zaključavao ju je u sobu bez da joj omogući hranu i bilo što od normalnog života. Lomio je njenu mladu dušu. Razmišljala je da pozove svoje roditelje, ali joj na pamet pada da je otac rekao da mu više, sad kad se udala, ne dolazi bez muža.
Taj čovjek je bio bolestan. Uz psihičko, imao je i fizičko oboljenje, koje ga je ometalo u mnogočemu. Cijenu njegove nemoći plaćala je ona. Svojom kožom i kostima. Kad su udarci postali neizdrživi, i kad je njegov bijes prešao svaku granicu, jednostavno ju je odveo na aerodrom i ostavio. Isprepadana i bez igdje ikoga, na očigled svih prisutnih ljudi, obuhvatila mu je rukama noge uz jecaje i molbe da je ne ostavlja tu samu bez mogućnosti da se snađe na bilo koji način. Tijelo joj je parala hladna površina aerodromskih hodnika dok ju je vukao za sobom pruženu po podu. Na sve molbe, samo ju je otresao i otišao. Znala je i tad da se ovako musliman, koji slijedi Kur’an i sunnet, nikada ne bi ponašao. Poslanik, a.s. kaže “Najbolji od vas su oni koji su najbolji prema ženama, a ja sam najbolji prema svojim ženama!” Znala je tad da je islam čist od ovakvih bolesnih devijacija, koje su product bolesnih ličnosti i nepokornosti Jedinom Bogu. Zato je njena vjera ostala čvrsta i nepokolebljiva.
Sama i izgubljena. Nigdje nikog i nigdje ništa. Bez i najmanje svote novca kojim bi se maker nekoliko dana prehranila. Pronalazi mesđid i tu ostaje tri dana. U dovama i namazima ostaje budna noćima. Sjeća se, kad je došla u tu zemlju, puna nade u lijepi islamski život u pokornosti Allahu, na aerodromu je srela jednu spremačicu, koja je izrazila želju da se i ona pokrije. Dala joj je Kur’an i uputila dovu za nju. Razmišlja o svemu šta ju je snašlo. Kako se sve tako okrenulo naopako?!? I uz suze traži izlaz od Gospodara. Spremači koji su održavali mesđid su joj govorili da mora izaći, da se previše tu zadržala. Kud da ide ? Šta da radi ? Morala se oglušiti o njihove riječi, iako bi najrađe sad bila daleko, u svojoj Bosni. Ali, kako da ode? Pa nema novca ni za jedan najobičniji sendvić! Gladna i iscrpljena. Osjeća da nema nijedan atom snage.
Prišao joj je jedan od tih ljudi iz ekipe koja održava higijenu i izazivao ju je tako što ju je gurkao nekakvim strojem za glancanje mramora. Saburila je. Sve do trena kad joj je pokušao otkriti lice. Kad je dotakao njen nikab, skočila je onako polumrtva i svom preostalom snagom mu zarila nokte u lice.
Počela je vikati: “Ha? Jel boli? Jel da, nije lijepo kad ti neko povrijedi lice!? A ti si dirao moje lice, čuješ li?? Ovaj nikab, to sam ja, to je moje lice!”
Shrvanoj, napuštenoj kćeri Sarajeva, prilazi jedna žena i pruža joj ruku. Pogledala je i odmah prepoznala onu ženu kojoj je poklonila Kur’an. Ona tu radi. Znala je i čula šta se dešava, mada ne pojedinosti. Valjda je Allah dao da duša osjeti. U pruženoj ruci bila je karta za Sarajevo. Nije mogla da vjeruje, ali je zahvalno pala na sedždu Gospodaru svjetova, koji ju je tad opskrbio kao Merjemu osamljenu! Donijela joj je ova divna hanuma punu tacnu hrane. Znala je da je njenim mukama došao kraj. Olakšanje opterećenom mladom srcu stiglo je baš kao iz vedra neba grom. Iznenada.
Rekla mi je: “Nisam ja ni trena sumnjala u Allahovu Milost, ni u to da će mi pomoći. Ali nekako nas uvijek iznenadi ogromna dobrota našeg Gospodara, nakon što nas iskuša koliko se uistinu na Njega oslanjamo.”
Kao niotkud pojavila su se neka dva brata, koje je tad, a i danas, nazivala melekima. Čuvali su je i pomagali cijelim putem. Tako je i majku uspjela nazvati.
“Mama, nemoj reći babi, ja sam. Da znaš. Vraćam se za Sarajevo “
S druge strane se čuo glas oca:
“Ne da tebe babo, hajde ti kući, babi svome, da mi pijemo kahvu !”
Pada joj kamen sa srca. Drago joj je što nisu tad znali da ona sama nikako ne bi mogla doći, da je u užasnom stanju.
Po povratku se počela oporavljati i dobijala je razne ponude za brak, iako joj nije istekao iddet. Sve neki ugledni, učeni, bogati ljudi. No, odlučila je da se potpuno prepusti osloncu na Allaha Uzvišenog i istiharom od Njega je iskala da je usmjeri prema onom ko je za nju hajr. Petnaest dana poslije isteka iddeta, udala se za svog muža.
“Nisam se udala za njega jer mi se svidjeo, ni zato što sam se zaljubila. Ja sam tad bila polumrtva. Samo sam željela da ustrajem, da se ne pokolebam, da me dunjaluk ne ponese opet u krivom smjeru. Ali znaš šta? Tako mi Allaha, ne bi ja ovog mog muža dala ni za nekog od ashaba!”
Ovu svoju priču podijelila je na grupi koja pruža podršku razvedenim sestrama, kao i onima koje su u situaciji zvanoj “bezizlazna”. Potiče žene na to da svojim muževima daju sva njihova prava, ali da se jednako tako ne odriču svojih prava. Jer islam je ženu uzvisio, iz blata džahilijjeta je podigao, i niko nema pravo da je u blato vraća. Allah je znao i zna šta je potrebno da bi na ovom svijetu bio red, a ne nered. Savjetuje svakoj da jedan kraj nije konačnica, već je samo početak nečeg boljeg, ukoliko su one takve da se Allaha boje i grijeha klone. Navodi nam ajet časnog Kur’ana:
“A onome ko se bude Allaha bojao, On će mu izlaz naći i opskrbit će ga odakle se i ne nada!”
Samo, kaže, treba vjerovati i osloniti se na Onoga Koji sve zna.
U sretnom braku rodila je najprije djevojčicu. Sva sretna se ponosila kako je ona, noseći svoju djecu, mudžahid na Allahovom putu. Uz njenu kćerkicu bilo je tu i drugo dijete, drugi blizanac, koji je Allahovom Voljom otišao na ahiret da tamo dočeka svoje roditelje. Nakon te sretne tuge, kako bi ona rekla, rodila je i sina od 5 kila, što uvijek ponosno ističe. Kao da se nada da će joj nagrada za pretrpljeno time biti veća.
I nedavno mi ispriča:
Znaš, uvijek sam bila sigurna da mi je Allah dao samo hajr. I sad sam sigurna. Mi nekad ne znamo, mi to ne možemo dokučiti. Ali ja sad znam zašto mi je bilo onako s onim Arapom!”
Ubrzo sam saznala šta je uradila s tim iskušenjem. Kao aktivistica “Hedije”, grupe za pomoć i podršku unesrećenim sestrama, bila je jako razočarana malim odzivom sestara u akciji za jednu sestru u stanju velike nužde. I kako samo njoj ovakvo nešto može na um pasti, nazvala je onog Arapa.
“Slušaj! Ja sam mazlum, učinio si mi ogroman zulum! Tako mi Allaha, ili ćeš se otkupiti od mene, ili ću se na Sudnjem Danu okačiti o ogrtač Poslanika s.a.w.s., i neću pustiti dok ne budeš bio kažnjen, samo zato što se nisi pokajao i halala tražio za ono šta si mi uradio od života i mladosti !”
I “prodala” mu je svoj halal. Za 70 000 maraka, uplaćenih na račun tetke unesrećene sestre, kojoj će se ovog mjeseca početi tim novcem graditi kuća.
Oni koji je znaju, shvatit će veličinu njene duše, jer ona i sama živi , mnogi bi rekli, vrlo skromno.
Često me svojim likom i djelom podsjećala na ajete Kur’ana. Pa me tako podsjetila i na ove:
“Oni su zavjet ispunjavali plašeći se Dana čija će kob svuda prisutna biti,
i hranu su davali – mada su je i sami željeli – siromahu i siročetu i sužnju.
“Mi vas samo za Allahovu ljubav hranimo, od vas ni priznanja ni zahvalnosti ne tražimo!
Mi se Gospodara našeg bojimo, onog Dana kada će lica smrknuta i namrgođena biti.”
I njih će Allah strahote toga Dana sačuvati i blaženstvo i radost im darovati
i Džennetom i svilom ih za ono što su trpjeli nagraditi:” /Ad-Dahr/
“Onda kad sam ostala na mravinjaku. kad me Allah sebebom kućice nemoćnih mrava sačuvao, znala sam da trebam islamu i da bez mene ne može proć!”
“Ovaj rak, sestro.Ova životinja od koje je preselio moj babo, i koja je mene našla da me ždere. Samo je jedno iskušenje pored svih blagodati koje mi je Allah, moj Dobri Gospodar dao!”
One koje je poznaju, sigurno će potvrditi ove moje riječi: Kad god osjetim da mi prijeti nečiji bezobrazluk ili kakva neugodnost od strane ljudi, na um mi padne ona, jer znam da bi poginula za mene, i odbranila me kako god može. I uvijek to čini. Nikako ne može izdržati da njenim sestrama netko uputi neugodnu riječ. Uvijek se ugura u prvi saff odbrane. I to onako, kako se svi smijemo i kako se veselimo, jer ona to umije samo na taj način.
Je li tako, Sarajke?
Svjedočim da je volim svim srcem, jer sam od nje naučila, pred njom se postidjela i dan danas se iznenađujem njenom iskrenošću!
“Hej, ba, sele! Pa, ne mogu ja bit šta nisam, mani mi te glume! Ja sam muslimanka, ali imam ovakvu narav. Ti imaš takvu, i neka druga ima svoju. Allah nas je stvorio različite, jer takvi trebamo svijetu. A islam nam je dao da nas čuva i da ga čuvamo.”
Elma Karaman Kopić, rođena u Sarajevu, 1985. godine. Majka Sumejje i Bilala, supruga Nerminova, naša voljena sestra nesebičnog srca. Svjedočim da je ona , živeći islam i za islam, ashabijka ovog vremena!
Subhaneke Allahumme we bi hamdike, ešhedu en laa ilahe illa ente, nestagfiruke we etubu ilejk!”
Autor: Ammara Šabić Langić
