Priča o starici i njenoj porodici dirnuće vas duboko u srce. Jedna starica je otišla da živi sa sinom, snahom i unukom, nakon što je izgubila muža. Svakog dana njen vid i sluh su se pogoršavali. Ponekad su se njene ruke toliko tresle da bi se grašak iz njenog tanjira otkotrljao na pod, a supa iscurila iz šolje.
Sin i snaha nisu mogli da joj pomognu, ali ih je nervirao nered koji je pravila. Jednog dana su rekli – što je mnogo, mnogo je, pa su za nju postavili mali sto u ćošku pored ormara za metle i dali joj da tamo sama jede sve obroke.
Za vrijeme jela, ona bi ih gledala sa drugog kraja sobe, očiju punih suza, ali oni teško da su razgovarali sa njom, osim što bi je grdili kad bi joj ispala kašika ili viljuška. Jedne večeri, upravo prije večere, djevojčica je sjedila na podu igrajući se sa kockama.
Šta to praviš? – upitao ju je otac ozbiljno. Pravim mali sto za tebe i mamu, tako da možete sami da jedete u ćošku kada ja budem velika – odgovorila je.
Otac i majka su zanijemili, a onda su počeli da plaču. U tom trenutku su postali svjesni onoga što su uradili i tuge koju su prouzrokovali. Te večeri vratili su staricu na njeno pravo mjesto za velikim stolom i od tog dana ona je uvijek jela sa njima..
Zaključak:
Nikad nemojte odbacivati vaše starije roditelje. Jer sjetite se samo da su vas oni odhranili. A isto tako sjetite se da “Sve se vraća i sve se plaća” !
