Jasno se sjećam dana tvog rođenja. Moj vodenjak je pukao i rodio si se sljedećeg jutra, u 3:50 ujutru, težak samo 3,2 kilograma. Kada sam te po prvi put uzela u ruke, ugledala sam najljepšu i najsavršeniju stvar ikada. Sve drugo i svi drugi izgledali su prljavo, ali ti si izgledao i mirisao perfektno.
Voljela sam te bezrezervno od prvog trenutka.
Tokom svoje adolescencije, postao si veoma problematičan. Nemiri između tebe, tate i mene, tek sada shvatam, imali si dubok i trajan uticaj na tebe. Zbog toga mi je iskreno žao.
Sa svojih 16 godina izgledao si izgubljeno. Odselio si se – htio si da budeš samostalan i nezavisan. Nisam te zaustavljala, jer je tada bilo teško živjeti u kući s tobom.
Gledala sam te kako odrastaš. Vidjela te kako se mučiš sa svojom dubokom zavisnošću od ilegalnih supstanci. Slavila sam rođenje tvoje djece. Uživala sam u načinu na koji si se prepustio očinstvu, divila se tvojim sposobnostima, tvom temperamentu, smirenosti i dobroti.
Onda su naišli crni oblaci: problemi sa novcem, prekid tvoje veze – predoziranje, haos i usamljenost. I konačno, shvatanje da si ti, moj voljeni sin, zavisnik od heroina i kreka.
Tokom posljednje tri godine, gledala sam te kako se uništavaš. Ponekad nisam mogla da podnesem sve to.
Ali danas smo zajedno bilu perionici i proveli neko vrijeme sami.
Vilica ti je bila polomljena zbog tuče u koju si upao prije nekoliko nedjelja. Mršav si i koščat i mirišeš oporo.
Napunili smo mašine vešom. Tvoja odjeća je bila išarana mrljama od krvi i kao mapa je pokazivala gdje si sve ubo špric.
Rekao si mi da ti treba čista odjeća, jer ćeš ići na tretman u centar za odvikavanje.
To je jedino što želim da čujem i znam o tome.
Ali ne dozvoljavam sebi da se nadam previše. O tome se ne priča danima kada provodimo vrijeme nasamo.
Idemo na kafu, malo pričamo i smijemo se zajedno.
Prepoznajem te trenutke normalnosti i moram da ih prigrabim.
To su dobri trenuci.
I kada se rastanemo, neprestano mislim na tebe.
S ljubavlju,
Mama
