Bile su to godine patnje i straha, dodaje on. Godine preživljavanja. I hrabrosti, prije svega. No, Osman je preživio srebrenički pakao, i kako kaže, život ide dalje.
Ovaj Podrinjac je prije nekoliko mjeseci na društvenoj mreži Facebook osnovao grupu “Izgubljeni ljudi Srebrenice – Lost people from Srebrenica – Verloren mensen”. U grupi se nalaze desetine do sada neobjavljenih fotografija iz ratne Srebrenice, koje su napravili holandski vojnici.
Slike govore
Njegova ratna priča je počela, priča nam Osman, u maju 1992. godine kada je zajedno sa porodicom protjeran iz mjesta Donje Vrsinje, opština Vlasenica, danas opština Milići. Nekoliko mjeseci su proveli u Žepi, a zatim od augusta 1992. do marta 1993. godine su boravili u Pobuđu kod Bratunca. Potom, protjerani su u Srebrenicu.
– Sve počinje te ratne 1994. godine, dolaskom holandskih vojnika u zaštićenu zonu enklave Srebrenica. Imao sam 16 godina. U tom periodu sam stanovao u blizini tzv. baze holandskih vojnika. Daleko od stvarnosti i istine, nas stanovnika Srebrenice, u ograđenoj bazi su boravili vojnici UN-a. Ipak, ljudi su kao i mi. Brzo su se izdvojili oni koji su željeli i htjeli vidjeti i upoznati život i borbu stanovnika Srebrenice. Odvijalo se to na tzv. druženjima s djecom između te žice, ograde…, priča nam Osman.
I on je, veli nam, baš kao i mnoga druga djeca bio dio tih druženja, te je razgovarao sa holandskim vojnicima. Među njima su se neki i izdvojili. Od nekih je dobijao i odjeću, obuću, hranu…
A onda je, priča, došao juli 1995. godine, kada je izgubio oca i brata. Zajedno sa majkom i ostalim preživjelim članovima porodice život nastavlja po izbjegličkim naseljima Tuzlanskog kantona. Danas živi na Ilidži kod Sarajeva sa sinom Emirom i suprugom Medihom.
Prije nekoliko godina odlučio je na internetu potražiti holandske vojnike. Prve fotografije i priče o njima je pronašao u njihovoj grupi Dutchbath 1, dok je prve kontakte sa njima ostvario 2010. godine.
– Kontakti postaju kontinuirani, a prošle godine se prvi put i srećem s jednim od njih. Razgovarali smo o tom periodu, prošlosti, Srebrenici. Ideja za nastankom i uređenjem grupe “Izgubljeni ljudi Srebrenice” nastala je u augustu prošle godine, kada sam sa Sergejom Janssenom, holandskim vojnikom, pregledao i posložio hrpu fotografija i veliki broj videozapisa, priča Osman.
On navodi da je primarni cilj ove grupe da putem fotografija pomogne brojnim Podrinjcima koji su rasuti širom svijeta da pronađu svoje najmilije, svoje prijatelje i sugrađane, te da sačuvaju uspomene na najteže godine.
I zaista, brojne fotografije svjedoče o patnjama kroz koje su prošli Podrinjci. Na jednoj od fotografija se nalazi Enez Osmanović iz Ljeskovika kod Srebrenice, koji u kolicima vozi svoju majku Najlu. Enezova kćerka Mevlida Osmanović nam je kazala da je njen otac preživio genocid, a da je nena umrla 1998. godine u 96. godini.
– Moj babo ima kuću u Semizovcu, a trenutno je u posjeti kod sina i kćerke u Australiji, a ja živim u Francuskoj. Moji roditelji imaju šestero djece, četiri kćerke i dva sina. Svi su živi. Babo je u genocidu izgubio trojicu braće, a ukupno 43 osobe iz uže familije su stradale, ispričala nam je Mevlida.
Na jednoj od fotografija se nalazi i Esmir Mujičić. Kako su objasnili posjetioci pomenute grupe, on je rođen u Vlasenici, ali je prije početka rata živio u Zvorniku.
– Esmir nije preživio. Bio mi je komšija i jako fino dijete, napisali su Esmirovi poznanici.
Zanimljiva je i fotografija na kojoj se nalazi Fikret Ibišević. On je fotografisan ispred vojne žice zajedno sa jednom djevojčicom, dok se iza njih vide srebrenička brda. Fikret je, kako smo mogli saznati, iz Glogove kod Bratunca.
Tu je i fotografija jednog srebreničkog frizera koji šiša jednog muškarca. Prema kazivanju posjetilaca grupe, na fotografiji se nalazi Meho Ustić, koji je preživio genocid i danas živi u Srebrenici. Njegov sin danas ima frizerski salon u ovom gradiću.
Ranjena djevojčica
Jedna od najpotresnijih fotografija je upravo ona na kojoj se nalazi ranjena djevojčica. Na toj fotografiji se, tvrde poznanici, nalazi Hurija Muratović sa ranjenom kćerkom Marizelom i njenom majkom Hatidžom. Pored njih nalazi se jedan od UN-ovih vojnika.
U ovoj grupi se nalaze i fotografije deponije Holandskog bataljona u okolini Srebrenice. Hakija Malić, koji je tada bio pripadnik lokalne policije, napisao je da nosi gorka sjećanja na te događaje, jer je radio na obezbjeđenju odlaganja smeća.
– Ljudi su uskakali u vatru boreći se da pronađu nešto za egzistenciju. Bilo je žalosno. Morali su čekati da holandski vojnici zapale to smeće koristeći gorivo. U međuvremenu mi nismo dozvoljavali ljudima da priđu tom smeću zato što smo imali stroge naredbe kao lokalni policajci. Kada nam holandski vojnici daju signal, mi smo dozvoljavali tim ljudima da uđu i da traže hranu i stvari u vatri, a holandski vojnici su to slikali, napisao je Hakija.
U grupi “Izgubljeni ljudi Srebrenice” nalaze se još brojne druge fotografije nastale u Srebrenici i njenoj okolini.
