Amir Šećić, 23-godišnji mladić čija je tužna životna sudbina, no ipak sa sretnim nastavkom, ganula mnoge Bosance i Hercegovce, objavio je autobiografsku knjigu “Teško da sam bio dijete”, koju je i promovirao u Tuzli, Sarajevu i Srebrenici. Knjigu je posvetio tragično nastradalom ocu Ibrahimu, koji je ubijen u srebreničkom genocidu i kojeg nikada nije upoznao. Ona svjedoči o njegovoj pobjedi nad nesretnim okolnostima, preprekama i životnim iskušenjima koja je prošao nakon što ga je kao bebu majka ostavila, a uprkos svemu ostao je častan i pošten, i takav s ponosom nosi prezime svoga oca.
“Rođen sam 10. novembra 1995. u Tuzli. U bolnici sam bio tri dana. Nakon ta tri dana, moja majka je pobjegla iz bolnice, a ja ostajem u njoj. Iz bolnice sam prebačen u Dom za nezbrinutu djecu Tuzla, gdje sam živio do svoje dvadesete godine. Oca nikada nisam upoznao, ubijen je u Srebrenici 1995. godine. U domu sam preživio mnogo toga, jer je u istom tom domu bilo smješteno devedeset posto djece iz Srebrenice. Iz tih razloga knjiga je nastala” – u kratkim crtama Amir Šećić opisuje svoj trnovit životni put.
Odrastanje bez roditelja, ljubavi majke i oca, podrške, pomoći, savjeta najbližih, sa saznanjem da ga je majka napustila, najteža je bol ovog mladića koju nosi kroz život. Dijelio je istu sudbinu mnoge djece iz Srebrenice. Bio je sam i u svojim pobjedama, ali i porazima.
Ipak, ispravnim razmišljanjem i odlučnošću da učini svoj život najboljim što može, izborio se za pravi put i samostalnost, posao od kojeg živi. Završio je osnovnu i Srednju saobraćajnu školu i stekao zvanje vozača motornih vozila i PTT tehničara. Danas radi u ugostiteljstvu i sam zarađuje za svoju koru kruha i krov nad glavom, što je njegova najveća pobjeda.
“Kada živite u domu s ljudima koji su preživjeli streljanje i gledali smrti u oči, onda se i u vama budi hrabrost, borite se da budete hrabri kao i oni. U domu je većinski dio djece bio iz Srebrenice kao i ja, no ja sam bio beba i ne sjećam se tog pakla i tog rata, ali sada se borim u ovom svom ratu koji nije stao, i u mom životu je tek počeo. To je razlog mog pisanja” – govori ovaj hrabri mladić.