‘Imam toliko toga još da pružim’ kaže smrtno bolesna Suzan Spenser Vendel koja je napisala knjigu o proživljavanju života punim plućima iako joj se bliži smrt.
Njena knjiga pojaviće se u utorak u Britaniji a prava za film već su prodata. I dok je njena karijera hrli ka vrhuncu, njeno zdravlje sve je lošije i ona se suočava sa krajem života.
Za memoare pod nazivom “Until I Say Goodbye” trebalo joj je tri mjeseca. Svoju životnu priču Suzan je kucala desnim palcem na ajfonu, zato što su joj svi ostali prsti otkazali usljed amiotrofične lateralne skleroze (ALS), bolesti od koje boluje i Stiven Hoking.
U ljeto 2011. godine njoj je dijagnostikovan ALS a prve znake primijetila je 2009. godine kada je lijeva ruka počela da se suši.
Poslije godinu dana mučnih pregleda i odlazaka ljekaru, testova i depresije pa čak i misli o samoubistvu konačno je dobila dijagnozu ali i prognozu da pred sobom ima svega jednu godinu života.
Većina oboljelih od ASL-a umre u toku od 3-5 godina.
Od tada, ona je putovala u Kaliforniju da pronađe svoju biološku majku, u Njujork gdje je sa ćerkom isprobavala vjenčanice za dan koji njih dvije neće doživjeti zajedno, u Budimpeštu gdje se sa mužem prisjećala prvih dana djetinjstva, u Jukon gdje je pokušavala da vidi polarnu svjetlost, na Karibe i Vajar…
Upravo ova putovanja bila su baza za seriju priča zbog kojih je od izdavačke kuće HarperCollins dobila 2.3 miliona dolara kako bi pisala o posljednjim danima svog života. Universal joj je ponudio sedmocifreni ček za prava za film.
Iz kuće HarperCollins kažu da je Suzanina knjiga moćna, emotivna, inspirativna i neodoljiva: “`Until I Say Goodbye` je ispunjenje njene posljednje želje, da ljude nasmije, rasplače, izgrli njihovu djecu i provede se sa svojim prijateljima.”
Život je prepun novih poglavlja, kaže Suzan.
Ona sada ne može da govori, hoda ili guta sama ali je odlučna u tome da njene posljednje riječi ne budu tužne.
Svoje posljednje dane ona provodi sa suprugom, djecom i uživa u sitnim radostima i vjeruje da je proslavila svoje posljednje praznike.
“Znali smo da će biti tako. Zato smo za Dan zahvalnosti napravili pravu feštu. Cijela porodica, koja broji 40 članova, je bila tu. Bilo je prelijepo.”
