Ovaj maleni dječak je samo jedan od zastrašujućih primjera posljedica rata u Jemenu, ali njegova sudbina na upečatljiv način svjedoči o činiocima koji uzrokuju smrt beba, a koje rat samo pogoršava.
“Nije plakao, i nije bilo suza”, kaže njegova majka Hezam. “Samo se ukočio. Vrisnula sam i izgubila svijest.”
Porodica malog Udaja živi od penzije koju njegov otac Ahmed Fajsal prima kao bivši vojnik: porodica sa devetoro djece uzrasta od dvije do 16 godina živi od 140 eura mjesečno.
Ahmed je povremeno radio na gradilištu, ali od kada je zavladao rat, ni tih poslova više nema. Cijene namirnica skaču, a snabdevanje je sporadično, pa porodica jede samo jednom dnevno, obično jogurt i hljeb, u boljim danima grašak, otkrivaju roditelji malog Udaja, oboje u svojim 30-tim godinama.
Na dan kada je Udaj rođen, ratni avioni koalicije predvođene Saudijskom Arabijom bombardovali su vojnu bazu u selu Hazjaz, u okolini Sane, koju su zauzeli Huti pobunjenici. Dok se majka porađala, njihovu kuću, u kojoj postoji samo jedna prostorija, pogodio je šrapnel.
“Vrištala je i porađala se dok se kuća tresla od bombi”, priča njen suprug.
Hezam je dojila novorođenog sina 20-ak dana, ali onda je ostala bez mleka, vjerovatno zbog pothranjenosti. Odmah nakon porođaja morala je da skuplja drva za ogrev.
U njihovom kraju, kao i u većem dijelu zemlje, odavno nemaju struje, a rijetko uspjevaju da nabave plin za kuhanje.
“Svaki dan prelazim velike razdaljine u potrazi za drvima koje nosim kući na glavi”, kaže Hezam.
Kada je ostala bez mlijeka, bebi su počeli da daju vještačku hranu, koju, međutim, često nisu uspjevali da nabave ili nisu mogli da je plate. Zbog toga su je Udaju davali svakih nekoliko dana, dok je ostalim danima pio šećer i vodu.
Cisterne s vodom povremeno dođu do njih, ali roditelji obično koriste zagađenu vodu. Tokom prošle godine broj ljudi bez redovnog pristupa čistoj vodi porastao je sa 13 na 19 miliona ljudi – gotovo tri četvrtine ukupnog stanovništva.
Poslije tri mjeseca, Udaj je dobio dijareju. Otac ga je odveo u lokalnu bolnicu, ali tamo ili nisu imali lijekove, ili on nije mogao da ih plati. Dvadesetog marta Udaj je primljen na odjeljenje za hitne slučajeve u bolnici Al Sabin u Sani.
Bio je teško pothranjen, imao je dijareju i infekciju pluća, pa su ga liječili antibioticima, a hranili preko sonde.
Ruke su mu bile zgrčene, tanke nožice nepokretne, lice upalo i blijedo. Kada bi zaplakao, zbog hidratacije nije bilo suza. Sa pet mjeseci težio je svega 2,4 kilograma.
Kada su doktori izgubili svaku nadu da će moći da ga spasu, roditelji su dijete odneli kući da umre. Poslije tri sata, Udaj je izdahnuo.
Ahmed za smrt sina krivi vazdušne napade koalicionih snaga pod vođstvom Saudijske Arabije.
“Ovako je bilo prije rata”, kaže on, podižući kao dokaz dvogodišnjeg sina Šebaba.
Dijete su sahranili u podnožju obližnjih planina. Dok su stajali iznad malene humke obilježene kamenjem, otac je čitao iz Kurana: “Mi zavisimo od Boga.”
