Igračka električni voz kojeg su Jevreji ponijeli iz Njemačke bježeći od holokausta, špil karti koje je logoraš ponio iz koncentracionog kampa u Bosni i Hercegovini, haljine i džemper koje su nosile dvije sestre ubijene u genocidu u Ruandi, samo su neki od predmeta koji će biti izloženi 19. jula u Muzeju holokausta i Centru za edukaciju Illinois u Chicagu.
Naziv izložbe je “Priče o preživljavanju: Objekat. Slika. Sjećanje”. (Stories of Survival: Object. Image. Memory). Ovi predmeti goli su svjedoci razmjera genocida, termina koji se upotrebljava od Holokausta pa do masovnih ubistava u Ruandi i Bosni. Genocid u osnovi znači težnju da se jedan narod i njegov identitet izbrišu sa lica zemlje.
Cilj izložbe je podsjetiti sve nas na situaciju kada je jedna grupa ljudi označena kao drugačija, otpadnička, nepoželjna, manje humana, to rezultira kataklizmičnim prizorima, piše ugledni list Chicago Tribune.
“Priče o preživljvanju” ovu lekciju prenose ljudskim riječima. Umjesto da priča o glavnim krivcima i nekim poznatim ličnostima, izložba se fokusira na malog čovjeka, žrtvu genocida i njegove predmete, kako bi se na taj način najviše pribiližili običnim ljudima, gostima izložbe. Zato su i izložene lične stvari: igračke, odjeća, fotografije, pisma, recepti i ostale naočigled obične stvari koje su žrtve genocida i njihovi voljeni uspjeli sačuvati.
Mirsad Čaušević, Bošnjak iz Prijedora, bio je žrtva genocida i logoraš u koncentracionim logorima Omarka i Manjača. Vidio je svojim očima mnoga ubistva.
Primjerice, u Omarskoj, u kojoj je bio jedan od najbrutalnijih koncentracionih logora u Bosni i Hercegovini, bila je samo jedna soba ili zgrada koja se zvala Bijela kuća, jer je bila obojena bijelom bojom, u kojoj je bilo ugurano oko 100 ljudi.
“Ljeti bi tamo bilo jako vruće a unutra nije bilo nikakvog hlađenja. Samo jedan prozor i vrata. Oko 100 ljudi nije moglo disati koji su bili unutra. Bilo bi iznad 40 stepeni u prostoriji. Mnogi ljudi su umrli od proljeva i dehidracije”, ispričao je Čaušević za Chicago Tribune.
Prvi dan kada je doveden u logor, Čaušević se prisjeća da su logoraše poredali uz zid kuće i počeli ih tući pendrecima, puškama, lancima, odnosno svime što su imali u rukama.
“Teško mi je to opisivati. Ljudi su vrištali, krv je bila posvuda. Gotovo da sam umro od premlaćivanja”, ispričao je Mirsad. “Probudio sam se u toj sobi i kada sam se probudio bio je još jedan muškarac koji je vrištao, a onda su ušli stražari u logoru i upucali ga u glavu pred nama svima, samo da nas preplaše. Ovo se dešavalo iz dana u dan.”
Postavio je sebi pitanje: “Zašto ljudi ovo rade?”
“Ne znam kako jednostavno mogu odgovoriti na ovo pitanje. Kada sam bio u logoru, shvatio sam da su ljudi gori od životinja. Smrt ste viđali svakodnevno, ovo je istinita priča, dnevno ste mogli vidjeti po 10 mrtvih, 10 beživotnih tijela koja su bačena na jednu hrpu. Po noći bi dolazili sa traktorom, tijela bi utovarili i odvukli nekud”, izjavio je Čaušević.
Mirsad kaže, da za njega kao žrtvu, teško je razumjeti šta se stvarno dogodilo.
“Kako su nam prve komšije i prijatelji, školski drugari i bivši saradnici na poslu mogli to napraviti? Naše komšije došle su jednog dana i napale naše selo i etnički očistili oko 3.000 ljudi sa tog područja. Kasnije je etnički očišćeno oko 15.000 ljudi, Sve su spalili, svaku kuću, jednu po jednu. Dnevno bi pljačkali dragocjenosti iz kuća, a potom bi ih palili jednu po jednu. Selo su prvo napali teškom artiljerijom, potom su naredni dan došli i odvojili muškarce od djece, žena i staraca i odveli ih koncentracioni logor”, prisjeća se sagovornik Chicago Tribunea.
Mirsad za sebe kaže da je Bošnjak musliman i da je to njegov zločin.
“Ja sam to što jesam i ja sam za njih njihov neprijatelj. Stvarno mi nije jasno. Ne mogu sebi objasniti da sam mogao sa njima živjeti toliko dugo i odjedanput sam postao njihov neprijatelj. Kako neko može učiniti takva zla tolikom broju ljudi? Kako su mogli ubiti toliki broj ljudi bez ikakvog razloga?”, pita se Čaušević.
Novinar Chicago Tribunea upitao je Čauševića zašto je sačuvao predmete koji će biti izloženi:
“Umirali smo od gladi. Bio sam kao skelet. Ako pogledate slike iz koncentracionog logora Auschwitz, vidjet ćete da sam izgledao isto kao logoraši iz Auschwitza. Neko se sjetio ideje iz Auschwitza da ako napišete sami recept nekog jela, sami sebi zavarate stomak, zavarate glad. Tako sam počeo pisati recepte. Pisali smo bilo šta čega smo se mogli sjetiti. Kako napraviti kolač, najjednostavniji kolač. Ujedinjeni narodi i Crveni krst donosili su nam svake dvije sedmice šteku cigareta, jer su svi pušili”, ispričao je Mirsad.
Na šteci cigareta i na foliji pisali smo recepte, pravili smo karte i igrali karti. Karti smo igrali u slobodno vrijeme. Naravno karte smo krili od stražara.
Mirsad kaže da je sve to za njega danas važan dokaz. Karte i zapisani recepti dokaz su onoga što se dogodilo u Omarskoj.
“Sve ovo činim kako bi bar spriječio da se isto ili slično ne desi nekome drugom. Svrha ovoga je otvoriti oči ljudima da, ukoliko imamo mo, zaustavimo ovo sve”, izjavio je bivši logoraš koncentracionog logora Omarska.
Mirsad je rekao da je iz svega izašao kao jači čovjek i želi ljudima pomagati. Bol će za njega ostati i to je nešto s čim će živjeti do kraja života, ali to u njemu nije slomilo duh već je izašao kao pobjednik.
