Suljo Keranović je momak iz Cazina koji već šest godina učestvuje u biciklističkom maratonu Bihać-Srebrenica na dužini od 500 km. On je ove godine doživio potresno iskustvo u Potočarima.
Tom prilikom majka i ja smo utonuli u suze, zagrlila me, osjetio sam tom prilikom sav majčin strah za svojim dijetom, svu ljubav koju majka može pružiti, svu sreću jer je bar na jedan trenutak pronašla i zagrlila svoje dijete. Ostao sam u mislima, u tišini, ništa više oko sebe nisam čuo, samo sam razmišljao o njenom sinu, i postavljao sebi pitanja, pa gdje je? Zašto ne dođe? Zašto ovu njenu bol ne smiri?
Uslikavši se sa majkom, ona me snažno poljubila u obraz, koji još uvijek osjetim na svome licu, i otišla u suzama od mene, od bola i misli zaboravio sam je upitati kako se zove ona i njen sin, kako živi i da li je sama.
Ta majka i njene riječi, dok sam živ, ostat će u mome sjećanju, nikad je zaboraviti neću, nju i njen poljubac, njen bolan zagrljaj.
Tom prilikom sam odlučio da ću i narednu godinu voziti maraton u nadi da ću ponovno sresti tu majku živu i zdravu, sa onim divnim licem i bijelom šamijom koja sija kao njen osmijeh kad me je ugledala.
Ovom prilikom bih molio da ako bilo ko zna ime ove majke, gdje živi, u kojem gradu na kojoj adresi, da mi se javi, kako bih je posjetio”, poručio je na kraju Suljo za portal Kvaka.ba.
