Mnogim migrantima koji stignu u Evropu teško je govoriti o traumama putovanja. Ali, Ibrahim Somahoro neobično je iskren: četiri godine koje su mu trebale od Obale Slonovače do Francuske smatra “izgubljenim godinama”.
– Ne bih to više ponovio ni za šta na svijetu – kaže 20-godišnji mladić jedva susprežući emocije, prenosi Index.hr.
“Poniženja koja sam doživio nisu za ljude.”
Užas za cijeli život
Nakon što je prošao pakao u Libiji i izgubio najboljeg prijatelja u Sredozemlju, Somahoro je napokon završio u Briansonu, gradu visoko u francuskim Alpama.
Iako izgleda kao svaki drugi mladić, Somahoro se već nagledao užasa za cijeli život.
– Ne znam ni sam koliko sam puta bio blizu smrti. Iskreno, izgubio sam četiri godine života – kaže.
Somahoro je jedan od stotina mladih Afrikanaca koji su se iz Italije vukli preko Alpa u Francusku, koristeći se jednom od manje poznatih migrantskih ruta.
Rođen u siromašnoj porodici u udaljenom selu na Obali Slonovače, odrastao je s ujakom u ekonomskoj prijestonici zemlje Abidjanu.
Prepušten sam sebi
Ujak je, međutim, izgubio život u nasilju nakon spornih izbora 2011. i Ibrahim je u trinaestoj godini ostao prepušten sam sebi. Završio je u uličnoj bandi.
– Imao sam prijatelja koji mi je bio kao stariji brat i shvatili smo da to nije život – kaže Ibrahim.
Zato su spakovali stvari i otisnuli se u međunarodnu pustolovinu kada je Somahorou bilo samo petnaest.
Prvo su stigli u susjednu Burkinu Faso, ali i ondje je uskoro izbila politička kriza i prateće nasilje.
Zato su dvojica mladića krenula dalje, prvo u Niger, jednu od najsiromašnijih zemalja svijeta, a zatim u Libiju, gdje su čuli da ima posla na obnovi zemlje nakon svrgnuća diktatora Moamera Gadafija.
Nisu mogli ni naslutiti kakve ih grozote tamo čekaju.
Završili su u pustinjskom gradu Sabhi, gdje su afričke migrante držali kao roblje i prisiljavali na rad.
Uspjeli su nekako pobjeći odatle i krenuli za Tripoli, glavni grad Libije. Ondje je Somahoro radio kao sezonski radnik, ali su ga poslodavci često zlostavljali i uperili mu pištolj u glavu kada se usudio zatražiti povišicu.
Pola sata do Italije
Godine 2016. proveo je nekoliko sedmica u libijskom zatvoru ni kriv ni dužan. Svaki je dan bio izložen neljudskim poniženjima, spavao je u prljavštini i hranio se mrvicama hljeba.
– Bilo nas je više od stotinu u tamnici, a čuvar bi nam bacio 70 komadića kruha. Ljudi su se tukli za okrajke, a oni su nas snimali. Bilo im je to zabavno – prisjeća se.
Krijumčari ljudima, u međuvremenu, nudili su im “lako” putovanje u Evropu.
– Govorili su nam da smo za pola sata preko u Italiji. Vaši prijatelji su već ondje, zašto i vi ne biste pokušali? – prepričava mladić.
U onakvim uvjetima lako je povjerovati u to, te smo i odlučiti domoći se Evrope pod svaku cijenu.
Pred kraj 2016. Somahoro i njegov prijetelj otisnuli su se za Italiju u dva prekrcana glisera.
Prijatelj mu se utopio kada se njegov gliser probušio i potonuo. Potreseni Somahoro morao je dalje nastaviti sam.
Usamljen i nespokojan
Potucao se po Italiji, spavajući u šatoru zimi. Naposljetku je čuo da neki migranti iz zapadne Afrike idu u Francusku preko prijevoja Ešele u Alpama, gdje na 1.762 metra nadmorske visine nema granične kontrole.
Dva dana su mu trebala da prođe planinu i u Francusku je ušao u januaru 2017. godine.
Ondje su ga prihvatili volonteri i pomogli mu da završi kurs za njegovatelja. Njegov zahtjev za azilom, međutim, još je u proceduri.
Osjeća se usamljeno i nespokojno.
Kaže da nema fiksno mjesto za život, da ga sele iz porodice u porodicu.
– Pitam se šta radim ovdje. Od mene nema nikakve koristi. Život ne bi trebao izgledati tako da sjedim u kući i ne radim ništa. Želim biti koristan – objašnjava i zaključuje: “Želim nečim pozitivnim pridonositi društvu.”
