Dvadeset i peta je godišnjica od genocida u Srebrenici, no rane, su itekako svježe. Majke čuvaju uspomene na svoje sinove. Supruge se sjećaju sretnog porodičnog života. I pamte svaki detalj onoga dana kada im je sve to oduzeto. Kada su ubijeni, prenosi N1.
Dostojanstveno o tome, danas priča Nedžiba Salihović. Kojoj su u genocidu ubijeni sin, muž, brat. Primila nas je u dom u kojem je nekada sretno živjela s njima.
Fotografija Ron Haviva obišla je svijet. I svi su mogli vidjeti tragediju majke i supruge, Nedžibe Salihović – raširene ruke, vapaj za sinom Kiramom i suprugom Rifetom, uplakani pogled prema vojniku UN-a, koji od nje okreće glavu.
“Ona je sine nastala kada smo došli u Živinice. Ja sam se tako odupirala. Tako sam bila snažna, tako sam bila jaka, da sam mislila da će nama UN pomoći, da će spasiti naše sinove i naše muževe. Ja sam se nadala, i tu sam sine pokazivala tu svoju hrabrost i tu svoju jačinu. Toliko sam se za njih borila. Evo svi vide na ovoj slici da sam se borila, svim snagama. Htjela sam da kažem – Molim vas pustite mi moga sina i moga muža, i molim vas i molim vas nisu ništa krivi, molim vas, molim vas… Međutim, ništa se nije moje važilo. Ništa. Plakala sam, vrištala sam, derala sam se sine, padala sam po asfaltu, nisam dala proći nijednom autu, ali ništa mi sine nije moglo pomoći. Kada je pala Srebrenica kada smo došli u Živinice, ništa mi sine nije moglo pomoći”, priča nam Nedžiba Salihović.
Vrijeme je prolazilo, a od najmilijih ni traga. Postaje jasno da brata Sadika, supruga Rifeta i sina Kirama, više nikada neće vidjeti. Mogla je naslutiti šta im se desilo još dok je bila u autobusu – no nije htjela vjerovati u to.
“Vjeruj da sam se stvarno onesvijestila čim sam izašla iz autobusa. Kada sam vidjela kako su u livadama goli, poskidani, da ih strijeljaju. Kaže, pogledajte još koji put, pogledajte kaže, vidite svoju djecu, svoje muževe – govori nama onaj šofer iz autobusa, što nas je vozio”, priča Nedžiba.
Hodala je, godinama tražila, kaže. Poneku kost sina i muža u različitim masovnim grobnicama. Sjeća se posljednih riječi sina Kirama – mama čuvaj mi bebu, koja je tada imala samo osam mjeseci. Sjeća se i lijepog života sa suprugom Rifetom. Kaže – imali smo sve.
“Vjerujete da mu nikad ne mogu onaj njegov pogled zaboraviti u Potočarima. Nikad, nikad, nikad. Ja sam se nadala da će ga pustiti, da će doći ali međutim, nikad. Tako je bio čovjek dobar, bio je skroman, bio po svemu poseban, i po naravi, da ga nikad u životu ne mogu zaboraviti”, govori Nedžiba.
Često ih obojicu sanja – i sretna je.
“Često puta. Valjda duša njegova. Ovdje sam ga i rodila, ovdje sam živjela i sad sam ovdje opet došla. I valjda duše oko mene, sine, mrtve hodaju. Ja se nadam, ako Bog da, da će oni meni raširiti ruke u Dženetu kad ja budem preselila. Svašta mi kažu u snu. Lijepe snove sanjam, oni hodaju lijepo oko kuće, fino isto kao da nisu mrtvi, isto kao da nisu. Radimo, muž na prozoru, sin oko kuće, pred vratima. Jedno veče sam ih pred sabah usnila obojicu, došli i tako se nešto raspričali. Kad moj sin kaže babi: Hajmo mi, neka mama klanja”, priča Nedžiba svoju bolnu priču.
Ostala je upamćena i po najemotivnijoj rekaciji 22. novembra 2017. godine, kada je provostepeno osuđen Ratko Mladić.
“Ja sam sve, sine, svojim očima vidjela u Potočarima doživjela šta je on radio, i od nas, i od naših najmilijih. I tako sam, sine, bila sretna bez obzira na ovu moju svu tugu što mi se dogodila”, govori nam Nedžiba.
Nedžibu Salihović poznaju kao dostojanstvenu, vedru, neosvetoljubivu ženu. Mir je pronašla u svojoj staroj kući, u selu Biljača kod Bratunca. Uzgaja ovce, te joj se lice ozari svaki put kada ih pogleda ili o njima govori. Dva sina i petero unučadi razlog su kaže za sreću. Ima svoj laptop i svakodnevno putem Skypea komunicira sa svojima koji su u inostranstvu. Srdačno nas je dočekala, jednako tako i ispratila.
