Mahir se u sarajevskom naselju Dobrinja ubio 14. decembra prošle godine jer, kako navode njegovi roditelji, nije mogao više podnositi zlostavljanje koje su mu činile školske kolege. Denisa su u sarajevskom tramvaju 5. februara 2008. godine, bez ikakvog razloga i povoda, u punom tramvaju, na putu iz škole prema kući, napala trojica huligana i nožem mu nanijela teške povrede od kojih je sutradan podlegao.
Denisova majka Ana Mrnjavac u potresnoj ispovijesti za naš list potcrtava kako je poslije tragedije koju je doživjela imala želju da se izbori barem za to da se takvo što više nikada i nikome ne ponovi. Međutim…
– Nažalost, to se opet dešava. Zato svaku tragediju preživljavam ponovo, svaka je na neki način moja – kaže nam Ana Mrnjavac.
Uvjerena da bi njen Denis i sada bio pored nje samo da je neko iz tramvaja reagirao, doviknuo huliganima da puste Denisa, Ana izražava bojazan da ni slučaj Mahira Rakovca neće biti dovoljna opomena. Dodaje da su i u jednom i u drugom slučaju društvo, država i pojedinci zakazali.
– Svi su pali na ispitu ljudskosti, na ispitu morala! Mahir i Denis su u najtežim trenucima ostali sami. Pun tramvaj gledao je kako zlikovci ubijaju Denisa, niko nije reagirao, pritrčao u pomoć, a kamoli spriječio te mladiće. Isto tako, anonimne komšije s prozora su gledale kako Mahir sjedi sam u haustoru, gledali su dijete u nevolji, a nisu pozvali majku. Strašno je da je komšija gledao Mahirove pripreme za skok u smrt, da je pratio sat tu borbu u djetetu, a nije reagirao, nije ga pitao zašto je tu. Gledali su kako njegov ruksak gori. Tako su gledali i kako Denisu nanose povrede nožem. U takvoj masi moje dijete je bilo prepušteno samo sebi i tom maltretiranju, tim zlobnicima. Žalosno je, ali smo nijemi posmatrači i tuđa nas se nevolja ne dotiče iako možemo pomoći. Svi se nekako ograđuju, misle da nisu odgovorni i da nisu krivi, a djeca nam umiru.
Očigledno, ovom društvu ne trebaju fina djeca kao što je bio moj Denis ili Mahir. Fina djeca su na neki način žigosana, osuđena od društva, jednostavno je došlo do degradacije, pao je moral, hvalimo ološe, dobre kudimo. Nemam riječi za to. Ne mogu da vjerujem da smo tako nisko pali – govori Ana Mrnjavac.
Kobni 5. februar 2008. opisuje u tri riječi: teško, tužno, pretužno…
– Taj dan čuli smo se telefonom prije Denisovog dolaska iz škole. Pitala sam ga šta želi da mu spremim za večeru. Rekao mi je da je pojeo parče pizze na odmoru i da nije gledan, pa da ćemo kod kuće zajedno odlučiti šta ćemo. Nakon 20 minuta su mi javili šta se desilo… A zvao me je u trenutku kad je bio na tramvajskoj, ušao je u tramvaj… Oni su ga izmaltretirali i ubili kod “Holiday Inna”. Nažalost, znam kroz što Mahirova majka Alisa prolazi, neće joj biti lakše ni za pet, ni za 50 godina. Njeno dijete je zauvijek umrlo, kao i moje. Mi nismo dočekale punoljetstvo svoje djece, koja su bila puna života – kazuje Ana, čije suze, očigledno, nikada neće prestati teći.
Kroz plač dodaje da počinioci ovakvih zlodjela nikada ne mogu biti dovoljno kažnjeni, jer takva kazna ne postoji.
– Zar je pravedno da takvi ljudi gledaju svjetlost dana i novi sunčan dan. Pravde nema. Mahir je bio isto dječak koji plijeni, kao i moj Denis. Imali su tu karizmu. Mahir je bio malo mlađi. Ko bi to mogao i ko može dijete povrijediti, naštetiti mu, ubiti ga? Ne mogu da razumijem čime su takva djeca motivirana, kako oni razmišljaju, zašto to rade, ali znam da je odgoj porodice presudan – ističe Ana.
Ova hrabra majka i dalje apelira na bh. društvo da konačno pronađe modus kako da mlade ljude što više kulturno uzdiže, uči moralu i svemu onome što je pozitivno.
– Činjenica je, nažalost, da se mladima skoro pa niko i ne bavi. Svjesni smo da kompletno društvo i država tonu, imamo sve ružniju sliku, nesigurniju. U državi su prioriteti stavljeni na neke sasvim druge stvari. Samo ako pogledamo da nam je muzej zatvoren, kako se nikakav značaj ne daje kulturi, vidimo sramni odraz slike države i društva. Oni koji upravljaju finansijskim tokovima i sredstvima trebali bi više razmišljati o ovim stvarima, o mladima. Taj novac je usmjeren po njihovim prioritetima, dok mladi i nevina djeca stradavaju. Društvo je, očigledno, uvijek nijemo kad treba reagirati, zaštititi nekoga. Ne očekujem ništa više od društva – zaključuje Ana Mrnjavac.
Ana se prisjetila dana kada se njen Denis sam, iako okružen velikim brojem ljudi, borio za život. – I ovog 6. februara obilježit ćemo još jednu godišnjicu od gubitka jednog mladog života. Meni je od tada svaki dan jednak, vrijeme i život su mi stali tog dana. U trenutku kad se tragedija desila pozvao me neko s Denisovog telefona i rekao da mi je dijete teško stradalo i da moram hitno doći u bolnicu. Tu se razgovor prekinuo. Osoba je bila anonimna. Štaviše, nikad nisam dobila Denisov mobitel, ne znam ni ko me zvao. Pun tramvaj ljudi gledao je šta se desilo, a niko od njih nije došao na suđenje svjedočiti, isto kao i komšija koji je u policiji anonimno pričao kako je sve vidio u slučaju Mahira. Zamislite tog morala i te ljudskosti kad ne žele da kažu šta su vidjeli, a kamoli da reagiraju – ogorčena je majka Ana Mrnjavac.
Najteže je podnijela trenutke u bolnici gdje se njeno dijete borilo za život. – Ne znam kako sam u bolnicu došla. Bila sam pod traumom. Sve vrijeme su mi govorili da mi ne mogu ništa reći, znala sam da je dijete u teškom stanju, da krvari i da ne znaju kakav će biti ishod. To je bila strašna borba. Više od 150 mojih prijatelja došlo je da Denisu da krv, željeli su pomoći. Nažalost, Denisova borba trajala je samo jednu noć. Imao je jako srce i samo zahvaljujući tome uspio je preživjeti tu jednu noć. Ujutro u devet sati bio je spreman za operaciju, a nakon 20 minuta je umro. Moje dijete se nikako nije budilo, nisam se mogla s njim oprostiti, ništa mu reći. Doktori su ga bezuspješno reanimirali. Oni zlikovci su ga ubili samo zato što je bio mlad, pun života. A bio je dijete… – kroz suze govori majka Ana, kojoj je najteže dočekati Denisov rođendan.
