Započela je tako svoju potresnu ispovijest Jelena Mišlić (31) iz Banjaluke, inženjer građevinarstva.
Nije ovu skromnu djevojku još od rane mladosti život mazio, ali je uspjela da stekne fakultetsku diplomu te nauči engleski i njemački jezik, a kako kaže, može da se posluži i španskim i turskim. Samostalno je savladala i znanje iz brojnih programa na računaru.
“Zbog rata, 1991. godine zajedno s porodicom napustila sam Daruvar. Nakon što smo bili u jednom izbjegličkom kampu, zamijenili smo imovinu u Hrvatskoj i doselili se u Banjaluku. Informaciju da je moj otac nestao u akciji ‘Bljesak’ dobili smo 1995, a sedam godina kasnije smo doznali da su pronađeni njegovi posmrtni ostaci u masovnoj grobnici”, prisjeća se ona.
Jedini izlaz iz situacije u kojoj su se tada našli Jelena, njena majka te šest godina mlađi brat bilo je školovanje. I pored teške situacije, kaže, završila je osnovnu, pa srednju geodetsku školu, a potom i fakultet, te položila stručni ispit.
“Trnovit put prošla sam u tuđim pocijepanim patikama i iznošenoj garderobi. Izučavala sam sve što mi je palo u šake, nadajući se sigurnoj budućnosti. Obišla sam mnoge međunarodne kongrese građevinarstva, upoznala se s radom vodećih evropskih kompanija, dobila priznate sertifikate i diplome. Priznate, ali ne u mojoj zemlji”, požalila nam se ona.
Najveća joj je želja da se zaposli u struci, što nije uspjela, iako je pokucala na mnoga vrata i najčešće dobijala odgovor “vidjećemo”.
“Nema gdje nisam tražila posao. Uđem, na primjer, u firmu i dočeka me sekretarica koja lakira nokte i ne pogleda me čestito, već mi kaže samo: ‘Ostavite papire na pult, javićemo ako šta bude.’ Ko zna, ti papiri su možda završili u korpi za otpatke”, priča Jelena svoje noćne more.
Uspjela je, dodaje, da odradi pripravnički staž, ali od tada nema uspjeha. Zarađivala je i još zarađuje na razne načine.
“Pravila sam kolače, ukrašavala torte, davala instrukcije studentima, čistila i još čistim pojedine kuće, kancelarije. Prodajem i neke stvarčice preko eBaya kako bih se prehranila”, naglašava ova Banjalučanka i dodaje da bi, kada bi pronašla posao u struci, “radila za pet radnika”.
Jelena priča da bude dana kada ni sama ne zna šta će jesti.
“Na birou sam, a uz to prisiljena sam da vučem za rukav one koji me ni u oči ne gledaju, koji trčeći po hodnicima bježe od mene, te krišom na hodniku uzimaju moje podatke i sakrivajući pogled u njedra obećavaju da će učiniti šta je u njihovoj moći. Na kraju mi kažu da su nemoćni i dođe mi da ih upitam ‘Da li ja vama mogu nekako pomoći’”, ističe ona.
