– Ja ni u kojem slučaju ne želim u Evropu – kaže Haji Jamaluddin, 62-godišnjak koji je pobjegao iz Kunduza gdje je živio i radio kao učitelj na jednoj višoj školi.
Zajedno sa svojom porodicom došao je u Kabul sklonivši se tamo od opasnosti koje mu prijete u pokrajini iz koje dolazi. On nije jedini. U četvrti Sherpur je veliki broj njih koji sada stoje u redu na autobuskoj stanici Baraki. Oni čekaju da se vrate u svoj Kunduz.
Nakon višednevne talibanske okupacije, sada je ovaj grad ponovno pod kontrolom vladinih jedinica, ali to ni blizu ne znači da je u njemu sigurno. Borbe se u predgrađima Kunduza nastavljaju.
Talibani su krajem septembra upali u Kunduz i privremeno preuzeli kontrolu nad njim.
Više autobusa s “domaćim” izbjeglicama svakoga dana vozi na sjever zemlje. Ali u njima nema mjesta za sve povratnike. Do sada je vraćeno oko 300 porodica. Ostali moraju svakoga dana čekati na spomenutoj autobuskoj stanici i nadati se da će uspjeti “uhvatiti” koje slobodno sjedalo.
Harun Jan Aghaz svakoga dana iščekuje poziv od Vlade. Ali, do sada nije imao sreće.
– Javljaju se samo onima koji imaju utjecaj i novac. Umjesto da nam pomognu, ostavljaju nas u jednom hotelu u četvrti Khairkhani. Tako mi ostajemo prepušteni sudbini s onim što imamo – žali se ovaj 20-godišnjak koji optužuje vladine institucije za korupciju.
Bez ikakve pomoći od Vlade
Prema navodima afganistanskog Ministarstva za izbjeglice i njihov povratak, posljednjih je sedmica oko 20.000 porodica napustilo Kunduz i pobjeglo u susjedne pokrajine ili Kabul.
Ministarstvo nema novaca za pomoć domaćim izbjeglicama, izjavio je nadležni ministar Hossain Alemi Balkhi prije nekoliko dana na konferenciji za štampu, piše DW.
– Mi im ne možemo dati ni novac ni hranu niti osigurati smještaj – rekao je Balkhi.
Neke afganistanske građanske inicijative i nevladine organizacije su izbjeglicama iz drugih krajeva zemlje osigurali hranu i smještaj. Oni koji nisu mogli pronaći utočište kod svojih porodica i rodbine, smjestili su se dijelom u poluzavršenim zgradama, takoreći na gradilištima. Nekolicina privatnih poduzetnika im je stavila na raspolaganje šatore ili ih je pustila da se smjeste u stanovima u njihovom vlasništvu.
Jedan od tih poduzetnika je i Hekmatullah Shadman iz južnog Kandahara. On se pobrinuo za brojne porodice iz Kunduza i unajmio jednu cijelu zgradu kako bi im osigurao krov nad glavom.
Zastrašujuće slike iz Europe
– Ja imam povjerenja u našu pokrajinu – ali ne i u moju Vladu – kaže Elham.
Taj mršavi 19-godišnjak dodaje kako se starije generacije žale da mladi odlaze. Pritom bi baš ona, baš kao i naš predsjednik, trebala prvo vratiti vlastite porodice natrag u Afganistan pa tek onda zamjerati nešto mladim ljudima.
Elham ne želi napustiti svoju zemlju. On se nada da će se progresivne snage u njegovoj zemlji uspjeti izboriti i da će uskoro opet biti posla za mlade ljude.
– Zašto bih odlazio? Za nas Afganistance je Afganistan najljepše mjesto – rekao je Elham.
I Sanaullah dijeli ovo mišljenje.
– Moja porodica je odlučila da neće ići u Europu – kaže i dodaje da je na internetu vidio kako se izbjeglice tretiraju i da često žive u jadnim uvjetima.
Prema njegovim riječima to ga je odbilo od ove ideje.
– U Kunduzu je bolje negou Kabulu – kaže 44-godišnji Dawood s puno nostalgije u glasu.
I on je jedan od onih koji žele što prije natrag u svoj kraj. A je li odlazak iz Afganistana i novi početak u nekog drugoj zemlji opcija o kojoj razmišlja?
Ne, i jedno i drugo je za njega nezamislivo.
– Ako talibani ponovno dođu, više nećemo bježati. Pronaći ćemo neko oružje i braniti se. Boriti se. Što ću u Evropi? Radije ću umrijeti u svom Kunduzu – rekao je Dawood.
