Skoro svi moji vršnjaci koji su u julu 1995. godine imali 15 ili 16 godina otprilike imaju sličnu priču. Iskreno, većina njih, na žalost, nema je uopšte jer je njihova priča završena njihovim svirepim ubistvom u genocidu.
Najteža mi je i danas činjenica da su skoro svi muškarci iz mog razreda (I elektro-tehničke “ratne” škole) ubijeni.
Moja sreća ili pak nesreća je da sam u julu bio sam. Roditelji i braća su su bili uglavnom rasuti. Otac, majka i srednji brat su zbog velike gladi 1993. godine iz grada otišli na rodno selo mojih roditelja kako bi mogli sijati, da bi smo svi imali od čega živjeti.
Najstariji brat je 1993. godine teško ranjen i helikopterima UN- a je prebačen u Tuzlu.
Moj život od 1993. do 1995. je bio nesnošljivo težak. Prvo samoća, zatim glad, hrana bez soli, šećera a za druge želje jednog dječaka u tim godinama da ne govorim.
Kao šesnaestogodišnji dječak koji je od 1993-1995 godine živio sam i tako naučio dosta toga neuobičajenog za moje vršnjake, i u julu 1995. sam sam donosio odluke.
Proboj do Tuzle
Najvažnija odluka koju sam donio bila je umjesto da, kao većina mojih vršnjaka, odem u Potočare u bazu UN- a pa, kao da sam znao šta će biti tj. da će oni svi biti pobijeni, otišao sam u koloni koja će se pješice šumom probijati do Tuzle.
Gore pomenuh na moju sreću ili pak nesreću bio sam sam u julu 1995. godine iz razloga što sam vidio mnogo onih koji su ostajali u šumi uz svoje najmilije (očeve, sinove i braću) kada bi bili ranjeni ili iscrpljeni od gladi i žeđi i zbog toga često bi svi bili pobijeni i oni ranjeni i oni sposobni koji su ostajali zbog ranjenih.
Samo uz Božiju pomoć i pomoć hrabrih ljudi koji su tako iscrpljeni i primitivno naoružani, pokušavali da osiguraju kretanje deset kilometara duge kolone, uspio sam živ doći na slobodnu teritoriju Tuzle.
Mama iz Žepe sa ostalim civilima dolazi u Zenicu. Otac i brat su uhvaćeni i završavaju po logorima u Srbiji (Mitrovo Polje i Šljivovica).
Najstariji brat i ja se prvi put nakon dvije godine spajamo u Živinicama, tačnije u izbjegličkom kampu u Višći.
Mjesec dana nakon toga i mama dolazi iz Zenice kod mene i brata. Šest mjeseci poslije, iz logora otac i brat odlaze u SAD. Krajem 1996. mama brat i ja, u statusu izbjeglica, idemo u SAD i spajamo se sa ocem i bratom.
Ovo je kratko ispričana sudbina moje porodice i mene.
Podsvjesna obaveza
U Americi, iako jako lijepa zemlja, nisam mogao dugo, nakon završene srednje škole i fakulteta 2005. godine vraćam se u Srebrenicu, gdje želim da provedem ostatak svog života. Zašto? Vjerujte, nekada sam sebi ne mogu da objasnim. Postoji nešto jače od mene, ono je duboko urezano u meni. Kada malo bolje razmislim mislim da je to podsvjesna “obaveza” da svoj život do kraja živim u Srebrenici.
Život koji je mogao prestati u julu 1995. Kao većina mojih vršnjaka mogao sam biti ubijen i da danas budem u Memorijalnom centru kao moji rođaci i školski drugovi. Ima i gore, da moj skelet još uvijek bude u tami neke od masovnih grobnica širom Podrinja.
Ali eto, Bog je imao razlog da nisam. Možda zato da dan nakon presude zločincu Karadžiću pišem o šutnji 8.372… bijela nišana koji su glasniji od bilo kakve presude.
Dan nakon izricanja presude Radovanu Karadžiću sam u Srebrenici. Zaustavljam se u Potočarima na putu prema kući. Mir. Tišina. Bijeli nišani, njih više od 8.000 nijemo šute i svjedoče o genocidu počinjenom jula 1995. godine. Sve je isto i nakon 24. marta. Nijemi svjedoci, u ovoj dolini u kojoj se smrt i dalje osjeti za vratom, jer sve duše nisu našle svoj smiraj, ne znaju za presudu koju smo čekali dvadeset i jednu godinu.
Jer, ustvari, ne treba nikakva haška presuda da bi dokazala da je počinjen najveći ratni zločin nakon Drugog svjetskog rata. Nijemi svjedoci Srebrenice su tu da kažu. Njihova šutnja glasnija je od bilo kakve presude. Njihova šutnja boli.
Prava ima, ali pravde baš i ne
Ipak, taj papir iz Haga, kojim je najviše rangiranom političaru ratne garniture entiteta Republika Srpska dokazano da je kriv za genocid historijska je, iako nikada ne može biti pravedna za nas preživjele.
Prava ima, ali pravde u pravom smislu riječi nema. I s time se moramo pomiriti, iako teška srca.
No, presuda Karadžiću, uz onu Krstiću, kojom je opečaćen dodatno genocid u Srebrenici obavezuje nas da Memorijalni centar Potočari nikada ne smije prepustiti zaboravu.
Posebno mi preživjeli Srebreničani. Mi smo najodgovorniji među Bošnjacima, da za nekoliko godina ova dolina nijemih svjedoka ne postane samo “obično” mezarje na kojem će se 11. jula obaviti vjerski obred.
Potočari moraju i bit će ako Bog da, mjesto na kojem će buduće generacije učiti historiju. Ne samo bosanskohercegovačku, već svjetsku. Haškom presudom Radovan Karadžić je žigosan kao političar koji je kriv za počinjeni genocid i kao takav ući će u sve historijske udžbenike svijeta, pravne priručnike iz kojih će se učiti o procesima u kojima se dokazuje genocid, u sve enciklopedije svijeta.
Ne obavezuju nas na čuvanje Potočara od zaborava samo buduće generacije, već i 8.372 ubijena Podrinjca. Nikada ih ne smijemo ostaviti same i da onda neko drugi brine o njima, a ne mi preživjeli koji smo smogli snage i nakon svih golgota vratili se da živimo u svome gradu.
Potočari su država BiH
Potočari nisu samo dio jedne lokalne zajednice. Potočari su DRŽAVA BiH. Bošnjaci to nikada ne smiju zaboraviti.
Mi Srebreničani nećemo. Jer ne idemo nigdje sa svoga kućnog praga. Nećemo nikada ostaviti 8.372 bijela nišana nekom drugom.
Iako je, ne našom voljom, opština u entitetu Republika Srpska, ona je prvo naša, nas Srebreničana, a Potočari su amanet svih Bošnjaka. Odgovorni smo svi zajedno i pred Bogom i pred ljudima. Moramo shvatiti da Srebrenicu ne smijemo izgubiti. Moramo shvatiti da samo ujedinjeni možemo uspjeti da sačuvamo Potočare od zaborava.
Dozvolimo li da nakon 21 godinu od počinjenog genocida izgubimo Srebrenicu, bit će to drugo ubijanje naše braće, očeva, amidža…komšija. Ima li iko od nas prava da počini taj zločin?
