Moji bližnji upoređivali su me s drugim ženama, u smislu “vidi one, kako ona može, a ti ne možeš, što si se tako zapustila, djeluješ nesposobno, neko drugi bi bio sretan da ima dijete”, i takvi komentari. Mrzila sam to, otvoreno priča naša sagovornica
Prvi put sam postala majka u 37. godini. Iskreno, nisam znala šta me čeka, niti sam se posebno spremala za taj čin. Uvijek sam imala mnogo obaveza, mnogo sam radila, tako da se nisam pretjerano ni informirala šta znači biti majka. A mislim da se žena i ne može za to pripremiti jer rađanje novog života izaziva i sasvim nove osjećaje, i ko to još može unaprijed znati šta ga tačno očekuje i kako da se nosi sa svim izazovima roditeljstva – ovako počinje svoju priču naša sagovornica koja, kako kaže, u prvim mjesecima trudnoće nije ni slutila kakav će pakao proživjeti.
U stalnom strahu
Poput većine budućih mama, zamišljala je da će joj beba donijeti ispunjenost i neizmjernu sreću. Međutim, njena trudnoća bila je povezana s izvjesnim komplikacijama, tako da je u sedmom mjesecu trudnoće morala leći u bolnicu i tu je ostala sve do porođaja.
– Smatram da je mojoj postporođajnoj depresiji doprinijela i ta činjenica, kao i to što sam prethodnu trudnoću izgubila u četvrtom mjesecu. Moja beba rođena je u osmom mjesecu trudnoće i nakon poroda opet sam ležala u bolnici, jer je došlo do komplikacija i opasnosti za moje i bebino zdravlje – priča ova Sarajka.
Nakon porođaja počele su joj se, kako kaže, javljati čudne i negativne misli.
– Period neposredno poslije porođaja protekao je u stalnom strahu. Konstantno sam bila pod stresom, bojala sam se da se bebi nešto ne desi, bila sam ljubomorna ako bi je neko uzeo… Nisam se znala nositi s tim novim emocijama, osjećala sam preveliku odgovornost. Suprug je radio u inostranstvu i iako nisam bila sama, opet mi je on nedostajao. U našem braku nije sve bilo sjajno, često je bilo momenata i kad smo bili pred razvodom, osjećala sam se samom, neshvaćenom, i sve to je dodatno otežalo moje stanje nakon poroda. Imali smo također i finansijskih problema. Ovo govorim jer smatram da, ako su bračni odnosi sređeni, sve se lakše rješava, pa i ti simptomi depresije budu manje izraženi ili se lakše prevazilaze… – kaže ona.
Prava postporođajna depresija, kako kaže naša sagovornica, u njenom slučaju nastupila je tek 40 dana nakon porođaja.
– Osjećala sam se vrlo loše, imala sam čak i suicidalne misli, jedino me vjera u tome spriječila i strah od Boga… Iako moj suprug nije bio tu, znao je kroz šta prolazim. Bojao se za mene i za bebu. Većina ljudi u mojoj najbližoj okolini nije me razumjela, mislili su da pretjerujem, da umišljam, govorili mi kako su i prije mene žene rađale… Ostalima nisam ništa ni davala do znanja, trudila sam se da to sakrijem. Moji bližnji često su me upoređivali s drugim ženama, u smislu “vidi one, kako ona može, a ti ne možeš, što si se tako zapustila, djeluješ nesposobno, neko drugi bi bio sretan da ima dijete”, i takvi komentari. Mrzila sam to. Niko ne voli da se s nekim upoređuje i niko ne zna šta drugi čovjek u duši nosi, kakav teret ima. Vrlo je bitno izgraditi zdravu dozu sebičnosti ili samopouzdanja, kako vas ta ili slična mišljenja ne bi pogađala i doticala – naglašava ova mama.
Da je u veoma lošem psihičkom stanju, prva je primijetila pedijatrica kod koje je vodila bebu na preglede. Ona ju je, kaže, uputila neuropsihijatru koji joj je dijagnosticirao postporođajnu depresiju i propisao terapiju.
– U početku nisam htjela piti lijekove, mislila sam da ću to uspjeti da savladam i bez terapije, no nažalost, nisam uspjela. Međutim, mislim da se i naši ljekari, a pogotovo neuropsihijatri, ne bave značajno ovim problemom, uglavnom daju tablete i to je to. Fali tu i razgovora, a ne samo propisati lijekove, mada su i oni često nužni. Uglavnom, nakon nekog vremena sama sam ponovo otišla ljekaru i zatražila pomoć. Dobila sam terapiju i nakon mjesec počela sam se osjećati sve bolje i bolje – objašnjava naša sagovornica.
Potražite pomoć
Naša sagovornica uspjela je pobijediti depresiju i danas više ne koristi lijekove. Osim terapije, najviše joj je, ističe, pomoglo druženje i razmjena iskustava s drugim ženama koje su također prvi put postale majke, a pronašla je i dodatni honorarni posao kako bi što više okupirala misli.
– Uzela sam život u svoje ruke i naučila upravljati svojim osjećajima, nastojim biti dobra majka, borim se za svoje dijete i svakim danom osjećam se sve bolje. Majčinstvo me učinilo jačom osobom, stabilnijom, i sada znam šta znači postati mama. Sada je sve drugačije. Mamama poručujem da nisu same i da potraže pomoć ako osjete da im treba, to nije sramota. Sve je to sasvim normalno i ljudski. Bitno je ne pokleknuti, izlaziti što više, družiti se, ma šta drugi mislili. Jer na kraju ćete vi i vaša djeca od toga najviše imati koristi. Zadovoljna mama znači i sretno dijete – zaključuje ova mlada majka.
Šoljanin: Odbijanje brige za bebu je alarm
Postporođajnu depresiju treba razlikovati od takozvanog “baby bluesa”, neraspoloženja koje pogađa i do 80 posto žena nakon porođaja i koje najčešće prolazi nakon nekoliko sedmica. U slučaju postporođajne depresije, simptomi su mnogo ozbiljniji.
– O depresiji možemo govoriti kada porodilja nema apetita, loše spava, izbjegava komunikaciju s okolinom, odbija da se brine o bebi i doživljava je kao teret, ima suicidalne misli, ili misli da može naškoditi svom djetetu… Naravno, svaki slučaj je individualan, ali sve su to upozoravajući znakovi – kaže za Faktor psihologinja Belma Šoljanin, predsjednica Udruženja trudnica i mama i administratorica Faceboook grupe “Klub trudnica i mama iz BiH”, u okviru koje je nedavno pokrenuto i online savjetovalište.
Prema njenim riječima, postporođajna depresija nerijetko pogađa žene koje su i ranije imale određenih psihičkih problema, a uzroci ponekad mogu biti i u poremećaju lučenja hormona štitne žlijezde, koji se uz adekvatnu terapiju može uspješno liječiti.
Izvor: (Faktor.ba)
