Za većinu ljudi catenaccio je loša stvar. To je ultra-odbrambeni sistem koji primjenjuje drugi, dodatni defanzivni sloj kako bi osigurao zadnju liniju. Razvijen je u Švicarskoj tridesetih godina prošlog stoljeća i zadržao je uticaj u većem dijelu Italije 1980-ih; u nekim teritorijama je održan i duže.
Serie A sada spada u jednu od najrazličitijih liga na svijetu u smislu sistema koje njihovi timovi implementiraju, ali je ostavština catenaccija (prijevod: brava) toliko snažna da ga mnogi još uvijek smatraju italijanskim zadanim sistemom. Iako je ideja catenaccija jedan od razloga što mnogi zaobilaze gledanje Serije A, za Italijane je ovaj sistem prilično pozitivan. To je svakako Ancelottijevo gledište. Dok je sistem bio dominantan, italijanski timovi su prolazili poprilično dobro. Nazad na press konferenciju. „Ja sam Italijan, a mi smo mnogo toga osvojili sa catenaccijom“, rekao je Ancelotti. „Catenaccio nije ružna riječ.“
Prethodnih sedmica se mnogo raspravljalo o tome kako bi se fudbal trebao igrati. Prve utakmice polufinala Lige prvaka protekle su u Realovom i Chelseajevom zadovoljnom povlačenju nazad i apsorbiranju Bayernovog i Atleticovog pritiska na njih. Chelsea je potom ponovio isti trik prošle nedjelje pobjedivši Liverpool na Anfieldu.
Terminologija je sada nešto drugačija – više se to ne zove catenaccio jer „igranje na kontranapade“ zvuči mnogo privlačnije – ali Ancelottijev i Mourinhov pristup nije bio toliko daleko u smislu teorije iza njega.
Nakon ovih utakmica se pojavila rasprava. U biti sljedeće: Postoji li pravi način igranja, pravi način pobjeđivanja? Da li je Realov i Chelseajev pristup častan? Da li su oni za fudbal ono što su strijelci za ratovanje, kako je razmišljao Homer (Ilijada i Odiseja)?
Strijelci nisu stajali i borili se, kao pravi ratnici. Njihovo oružje je bilo smrtonosno iz daljine, što im je omogućilo da nanose štetu bez ulaska u rizik. Prema Homeru, to ih je činilo kukavicama. Da li se isto mogu okarakterisati timovi koji ne žele ući u direktnu borbu sa protivnicima, već su zadovoljni sa povlačenjem nazad, „pljačkanjem“ i ponovnim povlačenjem? Da li je to kukavički? Da li je to, kada se sve uzme u obzir, pravi način igranja?
Ovo nije novi problem. Uvijek je bilo onih koji su prioritet davali stilu i onih koji tvrde kako je najbitniji sami rezultat. Najbolji moderni primjeri su, naravno, Pep Guardiola i Jose Mourinho. Jednom je najbitnija estetika, dok je drugom jedino važna učinkovitost. To je, između ostalog, jedan od razloga napetosti između njih dvojice. Oni stoje iza svega čemu se onaj drugi protivi.
Debata oko toga da li je dovoljno samo pobijediti ili je pobjeda vrijedna samo ako je postignuta veličanstveno, na mnogo je načina samo dio jedne veće diskusije, a to je sljedeće: Da li fudbal treba biti zabavan? Odnosno, da li je to primarna svrha ove igre? Da li zbog toga fudbaleri onoliko trče po terenu? Da bi nas usrećili? Ili to rade jer žele pobijediti, osvojiti medalju, trofej? Ako je poenta igre da nas zabavi, onda nas je Realova i Chelseajeva igra izdala. Ali ako je svrha fudbala pobijediti (ili doći do najboljeg mogućeg rezultata) onda je istina obrnuta: trebamo im aplaudirati jer su bili učinkoviti, a prigovarati teoretičarima – Guardioli, Menottiju, Wengeru – jer su gurali vlastita uvjerenja ispred primarne ideje.
Šta je zabavno je ipak subjektivna stvar. Postoje oni kojima je zadovoljstvo posmatrati veličanstvenu defanzivnu izvedbu, kakvu je pružio Chelsea dvaput u razmaku od sedam dana. Naravno, postoji sumnja kako je igranje na takav način namijenjeno ljubiteljima spektakla. To je pristup strijelca: pobijedi u borbi na najučinkovitiji način sa najmanjim brojem gubitaka.
Ne postoji obaveza da se iskustvo učini zabavnim u bilo kojem smislu iza same ideje da je pobjeđivanje zabavno i da je uspjeh zabavan. Nijedan navijač Chelseaja se ne žali da su Ligu prvaka osvojili na pogrešan način. Vjerovatno je bilo isto kod Intera 1960-ih.
Čini se kako to Mourinha i njegovu ideju čini tačnom. Pobjeđivanje je sve; činiš ono što moraš učiniti. Nema prisile za činjenje bilo čega drugog. To je potpomognuto činjenicom da – koristeći stari klišej kako napad osvaja utakmice, a odbrana prvenstva – timovi koji primaju najmanje golova najčešće imaju i najviše uspjeha. Napadači možda koštaju više te prodaju veći broj dresova, ali defanzivci podižu više trofeja.
Tu je uvijek i ali. Analiza pokazuje da tim koji ima veći posjed lopte pobjeđuje u većini slučajeva. To je možda i razlog što su Barcelona i Španija imali toliko uspjeha sa svojim karakterističnim stilom. Bilo da je to tiki-taka ili „passenaccio“, to je i ofanzivno i defanzivno, s obzirom je to način uskraćivanja šansi protivniku da napada, a u isto vrijeme povećavanje vlastitih mogućnosti.
Guardiolino uvjerenje nije samo teorija, već je logika iza toga. Kao što je rekao ove sedmice, on poznaje samo jedan način igranja: sa loptom. Njegova odanost ima potporu u uspjesima koje je ostvario.
Timovi koji zabavljaju čine to u potrazi za pobjedom. Možda je to i rješenje, ako uopšte postoji, za ovaj gordijski čvor. Primarna svrha fudbala je pobijediti. Catenaccio uopšte nije ružna riječ. No, sreća je kako to nije jedini način da se ostvari osnovni cilj. Vjerovatno nije ni najbolji…
