Demokratiju u Bosni i Hercegovini opet su nadjačale tri etnokratije. Građanke i građani, koji su glasali dajući glas protiv etnokratske samovolje, uspjeli se dijelom uključiti demokratsku alternativu kao faktora buduće vlasti. Generalno, opet je nadvladalo ideološki retrogradno, politički neodgovorno i amoralno poimanje vlasti – do koje se može doći ili je sačuvati svim dostupnim sredstvima, legalnim ili ne.
Dobitničke etnokratske stranke izgradile su snažnu infrastrukturu, masovnu kadrovsku bazu po klijentelističkoj i nepotističkoj liniji, iskoristile sve poluge vlasti koje su im dostupne i medije na raspolaganju. Status u vlasti, novčani potencijal, uključivši i onaj stečen nekažnjenim korupcionaškim djelima – omogućio im je dominaciju u javnom prostoru i uticaj na izborni proces.
Glasanje – Ovogodišnji izborni ciklus je i u znaku kompromitacije Centralne izborne komisije BiH, središnjeg organa u tom delikatnom poslu koji bi morao biti urađen s vrhunskom profesionalnošću. Brojne primjedbe na postupke CIK-a i biračkih odbora – neke i s krajnje zabrinjavajućim činjeničnim potkrepljenjem – dovele su tu instituciju i njoj podređena tijela pod sumnju da su podložni neodgovornom djelovanju i manipulacijama koji mogu bitno uticati na rezultate glasanja od kantona do države. To nije stvar listića, već uticaja na sutrašnjicu BiH.
Čime li se bave članovi CIK-a kad nisu zauzeti izbornim procesom? Umjesto da ustrajno dnevno rade na poboljšanju ukupne izborne procedure, oni se aktiviraju i produciraju u javnosti kao autoriteti čije su sposobnosti i odgovornosti neupitne. Direktno i posredno kritike na račun CIK-a uputili su i međunarodni faktori, među njima i OSCE-a i Stejt department.
Izlaznost glasača bila je oko 54 odsto, ako je vjerovati u pouzdanost biračkih spiskova. Sve što se dešavalo oko CIK-a uoči izbora moglo je uticati na odziv građana. Očito je da su listiće popunili posebno motivirani glasači i oni koji to smatraju građanskom dužnošću. Oni što nisu glasali poručili su apstiniranjem da sumnjaju u poštenost izbora, jednako kao što ne vjeruju u moralnost vladajućih i mogućnost da se nešto bitno promijeni. Ovi i ovakvi izbori dali su im za pravo.
Nevladine organizacije kojima su u vidokrugu i izbori našle su shodno da uoči samih izbora iznesu brojne primjedbe na CIK, uz izuzetnu medijsku pažnju. Šta su te NVO radile između dvaju izbora? Ovako, pred glasanje, samo su odvraćali ljude od glasačkih kutija.
Država – Budu li Šefik Džaferović, Milorad Dodik i Željko Komšić potvrđeni kao legalni članovi Predsjedništva BiH, imaćemo sasma novu kadrovsku i političku situaciju u kolektivnom šefu države. Džaferović i Dodik bi bili novaci u tom poslu, Komšić je treći put na tom položaju.
U posmatranju rezultata izbora na državnoj razini logičnije bi bilo poći od najvišeg zakonodavnog organa – Parlamentarne skupštine BiH. Ali, državnom Predsjedništvu je prvenstvena odgovornost briga za međunarodni status BiH. To je bitno i za unutarnje političke odnose i djelovanje vlasti.
Najteži udarac za bh. državu je što joj je na čelu njen mrzitelj i rasturač Dodik. On je politički kabadahija koji truje političku scenu u zemlji na dnevnoj bazi. I kukavica je. Strah ga je «teheranskog» Sarajeva, ali i «njegovog» Istočnog. Tamo će mu biti rezidencija opasana visokim zidom. Dodik bi da promjeni zakletvu, što mu neće proći, a hoće da uz njega uvijek bude zastava Republike Srpske. Dodik je i državljanin Srbije, tamo obljubljen kao velika velikosrpska nada, dužan je tamošnjem predsjedniku Aleksandru Vučiću za besramno neskrivenu predizbornu podršku (isto je radila vrhuška Hrvatske kad je riječ o Draganu Čoviću, čelniku HDZBiH). Ogroman je dužnik Dodik ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu.
Dodik gleda najprije sebe i sve i svakog koristi u tu svrhu. Teško mu je palo to što je na američkoj crnoj listi. Ipak, zaoštrio je odnos prema Vašingtonu i Londonu, omalovažava Evropsku uniju. Amerikanci – koji su ga instalirali kao alternativu karadžićevskoj RS – kažnjavaju na političkoj i pravnoj osnovi, a zamjeriti se Kremlju je nešto sasma drugo. Dodik je već krenuo, traži priznavanje ruske aneksije Krima. Elem, od Beograda i Moskve zavisiće Dodikovo vršenje državnog posla.
Ako SNSD bude dio vladajuće većine u bh. parlamentu, moćiće tražiti mjesto predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH – red je na nekog iz srpskog naroda. Dodiku je na raspolaganju i mogućnost da ospori svaku odluku u Predsjedništvu BiH, ako bi bio preglasan. Idiotska ustavna odredba daje mu pravo da se obrati Narodnoj skupštini RS-a, i, ako tamo dobije 2/3 većinu, odluka državnog Predsjedništva postaje ništavnom. Dakle, Dodik će od ove države moći da radi šta hoće. A strateški partner mu je ogorčeni Čović, sa zagrebačkim zaleđem.
Džaferović je najavio da će dosljedno nastaviti Izetbegovićeve spoljnopolitičke prioritete. Bude li mu primat veze sa Turskom i islamskim zemljama, ostaće utisak o jednosmjernosti međunarodnih afiniteta te stranke.
Komšić ima priliku da dokaže da je dosegao državničku zrelost i mudrost jednaku političkoj drčnosti. I prije zakletve zaoštrio je odnose sa susjedima. S Hrvatskom i Srbijom su nužni što normalniji odnosi – na bazi ravnopravnosti i poštivanja njihovih obaveza iz Mirovnog sporazuma prema suverenitetu i cjelovitosti BiH. Beograd i Zagreb su tu obavezu pretvorili u pravo da s miješanju u odnose unutar BiH kad god im se ćefne.
Koalicije – U državnom parlamentu vlast mogu uspostaviti SDA-SNSD-HDZ, što je slijed izbornih rezultata. Trebaće im još glasova. Moguće su i opcije da se postigne dogovor koji bi zaobišao neku od tih stranaka. Bitno je šta će odlučiti vođa SDA Bakir Izetbegović spram SNSD i HDZ i drugim mogućim partnerima.
Biće zanimljivo i sastavljanje entitetskih parlamenata. Dodik ima šansu da i tamo vlada i u NSRS i putem predsjednice Željke Cvijanović, ako joj izbor bude ozvaničen. U Parlamentu FBiH moguće su različite kombinacije koje će uticati i na kompoziciju državne vlasti. Prema sadašnjim podacima, stranke građanske opcije moći će bez SDA sastaviti većinu u skupštinama dva najveća kantona – sarajevskom i tuzlanskom i još ponekom. To bi bilo dobro za demokratsko zdravlje u tim sredinama.
Na čekanju je rješenje kako doći do uspostave domova naroda u FBiH i na nivou države, jer nije proveden stav Ustavnog suda BiH u slučaju «Ljubić». Čović je sujetan i osvetoljubiv. Ego ga ograničava u poštivanju zakonitosti i neprihvatanju činjenice da je svojom politikom iritirao ne samo Bošnjake, već i Srbe koji na prostoru njegove vlasti nisu priznati kao konstitutivni narod. I, posebice, pripadnike manjinskih narodnosti kojima je onemogućio provedbu odluke Evropskog suda za ljudska prava u slučaju «Sejdić-Finci», kao licemjerni «Europejac».
(Ne)moć – Dejtonski Ustav učinio je nemoćnom državu, čiji je najviši zakonski akt, da se odupre njenom negiranju, degradiranju i destruiranju. Ustav BiH je višestruko ograničio individualna prava građanina kao ustavnog subjekta u korist predstavnika etničkih kolektiviteta. U datim okolnostima nemoguće je promijeniti političku konstelaciju i ustavnu strukturu jer se one uzajamno reprodukuju. Uloga građanina je ustavno svedena na to hoće li ili neće glasati. Posljedica je nefunkcionalna država i neperspektivno društvo.
Rat i poratne konfliktne politike učinile su da se bh. dijaspori pridružuju svakodnevno novi razočarani Bosanci i Hercegovci. Prema relevantnim podacima, u 51 zemlji živi preko 1,7 miliona ljudi rođenih u BiH, od toga preko milion u zemljama EU.
Ustav Bosne i Hercegovine ne voli svoju državu, ne voli građane koji nju vole. I ovi izbori omogućili su odlučujuće učešće u vlasti zagovarače projekata koji negiraju bh. državu – ratne Republike Srpske i tzv. Hrvatske Republike Herceg-Bosne. Kod ne malog broj građana razvijena je odbojnost prema svojoj domovini i državi. Treća etnokratska politička organizacija, dominantna bošnjačka stranka, u postdejtonskom periodu nije dokazala da hoće i umije snažiti bh. državnost i jačati njenu međunarodnu afirmaciju. Stranke drugačijih određenja uživale su u opozicionom statusu i benefitima koji donosi – bez htjenja, znanja i odlučnosti da svim mogućim demokratskim sredstvima promjene odnos političkih snaga u zemlji.
Stranci – Nijedna razina vlasti neće biti lako uspostavljena. Posebna je priča koliko će biti moguće na državnom nivou formirati funkcionalnu i odgovornu koaliciju i postići provodljiv dogovor o prioritetima. Međunarodne misije u BiH mogle bi konačno nešto praktično korisno uraditi da bh. država profunkcioniše.
Ako je SAD-u, EU i NATO-u uistinu stalo do stabilne i prosperitetne bh. države, trebali bi to zorno iskazati i dokazati i posebno i skupno. Znači, ubrzati evroatlantske integracije BiH i spriječiti opstrukcije tom procesu, iznutra i s vana. Legalni i legitimni izbor Komšića bio je samo još jedan povod za obrušavanje političke vrhuške i desničarskih medija u Hrvatskoj na Bošnjake, uz stavljanje pod upitnik opstanak bh. države. U Briselu na to ne reaguju. Proglašenje Komšića nepoželjnim u tri zapadnohercegovačke općine je i fizička prijetnja iza koje je spremnost na ko zna šta.
Ako međunarodni autoriteti učine ono što su uradili 1992. godine – priznajemo BiH kao nezavisnu i suverenu državu, ali sačekajmo šta će se zbiti – moguće je da bude gore nego tada. I ne samo ovdje.
