Odlomak iz sjećanja Branislava Lečića, a u novom Nedeljniku možete da pročitate i tekst Gorana Markovića posvećen Zoranu Đinđiću
“Nedeljnik” je u prošlom broju, od 1. marta, objavio emotivna sjećanja Branislava Lečića (iz knjige “Đinđić”, u izdanju Vukotić medije), u kojima je glumac i nekadašnji ministar kulture u Đinđićevoj vladi, između ostalog opisao i posljednji razgovor sa premijerom.
Poslednji susret sa Zoranom Đinđićem Branislav Lečić je, navodi, imao 41 čas i 23 minuta pre atentata. U njegovom kabinetu, oko 19 časova:
“Poslije dvonedeljnog čekanja da pronađemo vrijeme za susret, iznosim mu plan i program Vladinog marketinškog projekta koji realizuje Ministarstvo kulture, pod naslovom ‘Nesumnjive vrednosti reforme’, sa ciljem da stavimo u prvi plan stvari koje su nesporne, poput duhovitih nespornih primera Duška Kovačevića, da kad pada kiša, dobro je imati kišobran. Preporučljivo je jesti kad si gladan. Ako ti se spava, ako ne možeš da prilegneš, bar sjedi – jer nam je bilo dosadilo da svaki potez koji napravimo u pravcu reforme doživljava medijsku lavinu negacije.
Vidim Zorana drukčijeg nego do sad. Energija mu je znatno zgasla, oči pomalo odsutne. Iako ne sjedi, hoda, povremeno se naslanja na svoj sto u polusjed, izvlači nogu iz cipele i masira je. Još uvijek je sa štakama poslije povrede sa fudbalske utakmice na Kopaoniku sa specijalcima.
Njegovu apatiju, prije bih rekao – laku depresiju i odsutnost, pripisujem bolu od povrede. Nije koncentrisan na našu stvar i imam utisak da sam džaba dolazio.
Nekoliko puta prekida nas, svojim ulascima, Žarko Korać, motivisan pitanjima tehničke prirode. Ili ja to nisam dobro razumio.
Taman započnemo priču o projektu – neko nas prekine.
Tri puta su to bili telefonski razgovori na engleskom jeziku sa Blerom, Šrederom i Solanom. Svaki put je tema bila Kosovo.
Zoran je već odavno želio da preuzmemo inicijativu, da se ne prilagođavamo tuđem tempu, nego da ga sami namećemo. Mislim da je to mnoge zbunilo — i u zemlji i van nje.
On je već u posljednjih godinu dana, bilo je očigledno, postajao evropski političar”, napisao je između ostalog Lečić.
Lečić piše i kako je slušao “te razgovore na engleskom” i izvukao zajednički imenitelj.
“…sa druge strane kao da uvijek čujem: ‘Uspori, ne brzaj, prikoči, pričekaj’, a sa ove strane: ‘Zašto kad može? Je l’ nam cilj da riješimo? Hajde da riješimo. Je l’ nam cilj da se pridružimo? Pa hajde da se pridružimo. Podržite, pomozite. Nećete više imati problem. Mi predrasuda nemamo, hoćemo da se uključimo. Jasno je da ako čekamo, stojimo. Ne napredujemo. Idemo unazad’”, piše Lečić.
Nisu uspjeli da završe razgovor o pomenutom projektu.
“I on sam priznaje da je umoran, i naš razgovor odlažemo za drugi put.
Zajedno izlazimo iz kabineta.
U dvorištu, samo jedna sijalica sija. Automobil ga čeka na istom onom mjestu gde je kasnije ubijen. Otvorena vrata. Odlaže štake, polako seda, ja ga pitam: ‘Zorane, kad ćemo ovo da završimo, kad se ponovo vidimo?’
Nastaje neobična tišina, koja traje neobično dugo za jednu sasvim uobičajenu situaciju.
Gleda me, ja već iznerviran neprirodnom dužinom tog posmatranja – direktno u oči, smičem ramenima i, šireći ruke, ponovo upitam: ‘Kad?’
Sa suprotne strane vidim jedan blagi osmijeh koji se pojavljuje, kao da je već s druge strane postojanja, i čujem rečenicu: ‘Jednoga dana.’
Vrata se zatvaraju, automobil odlazi. Ostajem ukočen. Kao da me je neko sledio.
Uz ozbiljan napor se izvlačim iz tog stanja zgrčenosti, sjedam u automobil preko puta, gdje me čeka moj vozač Jerko, i počinjem snažno da udaram rukama o sjedište automobila. Moj vozač šokirano gleda i ne progovara ni riječi.
Psujem sve bogove i sve matere ovog svijeta, i kao da je on tu, obraćam mu se:
‘Šta to znači, jednog dana? ŠTA si time htio da kažeš?’ Urlam. ‘Je l’ ti mene zajebavaš?!’ Neprirodno galamim.
I onda me posjećuje prava i istinita emocija. Shvatam, a ne znam zašto – da se oprostio od mene…”
Iz knjige “Đinđić”, u izdanju Vukotić medije
