E, tako vam izgleda neoliberalizam u prvom licu! Kao pile od jednog eura, koje se barem tri puta preproda dok dostigne nekakvu tržišnu cijenu, a onda se usmrdjelo najčešće baci.
Vrijeme je za analizu Lidla, pilića i naroda u Srbiji. A, prije bilo kakve analize, valja reći kako je svuda u svijetu stvar popkulturne prisutnosti, čekanje u redovima. Od Vankuvera, do Kambere, od Vladivostoka, do Montevidea. Od Epla do Lidla.
Pa onda tim slijedom ne treba časa časiti i otovreno reći kako je posve normalno što je narod diljem Srbije stajao u redovima i čeko da Lidl-maloprodaja za one plićeg džepa, otvori svoje prodavnice. Njih 16, kako vele, širom Republike Srbije. I da, bilo je guranja, psovanja, bilo je naguravanja, prijekih pogleda, bilo je i predsukobnih radnji kako neko nazva nagovještaj tuče.
Škola kritičkog mišljenja u pilićarstvu
A zašto? Stigli pilići, rekla bi komšinica. I to za 1 euro po kilogramu. E, tu već ne bi ništa rekla, nego bi se dala u boj ljuti. Za pile više. Jer, to je obezbijedio lokalni režim narodu. Da se u raljama neoliberalizma kolje oko zaklane živine. Velim, tragikomično je izgledala bitka za piliće po rafovima, no ima ona svoju unutrašnju logiku.
Ublehaši opšte prakse su se, prirodno, a kako bi moglo i drugačije podijelili u dva tabora: Pljuvače po pilićarima i branitelje lika i djela osiromašenog naroda, koji, jadan nije kriv što se bori za kilo, dvije piletine.
Prvi su telalili, kako Srbiju treba da bude sramota, zajedno sa pripadajućim narodom što se izvrgava ruglu u svom najbukvalnijem chick fight-u. Jer, po njima, arhetip zla, Aleksandar Vučić i režim mu, samo su napujdali naslijeđenu postmiloševićevu kastu, koja je sa tukla za veknu kruha i koja je evoliurala taman toliko da se bori za kilogram hiper-GMO piletine. I da, naravski da tu ima istine!
Geneza sukoba narodnog za batak i krilce, nastala je prije trideset godina. Gazimestanski narativ razvlašćivanja države stvorio je generacije i generacije rodmetnutih ljudi kojima siromaštvo daje za pravo da slušaju samo sebe, svoj želudac i obavezno tiranina na vlasti. To što se tiranin preziva Vučić, a ne Milošević, najmanje je važno. Zapravo nebitno je, dok se sa korjenja, trave i buđavog lebca prelazi na piletinu. Pa tako ne ostavljaju ljudi stid, sram, ponos, ljudskost i obzire, pred vratima Lidla jer ih i nemaju. I to ne zato što su zli, nego zato što su im ove osobine u evolutivnom putu tranzicije isčezle. Od uči sine, da ne moraš raditi, prešlo se na udri sine, da te ne bi tukli. I onda su rasčerupani pilići samo posljedica tog mentaliteta tako dobro opisanog u većini filmova Srđana Dragojevića.
Kakogod, na drugoj strani spektra, hobista promatrača bila je najvijek senziblizirana masa ljudi, koja u borbi za pile više vidi čistu i nepatvorenu bijedu, kojoj se nije smijati. Vidi naravski da samo trunku bogatiji ocjenjuju i valorizuju one nešto siromašnije od sebe.
A to je licemjerje, uzvikuje sudija sa tvitera! Otkuda vam pravo, vi što ručate u McDonald’s-u, da kritikujete one što doručkuju u Lidlu, kad ste svi zajedno tek stanovnici jedne od najsiromašnijih evropskih zemalja na definitovno najsiromašnijem evropskom polustrvu?! Ima logike. I to zdrave logike. Svi smo zajedno bijeda, i onaj što lovi pile i onaj što ga sa pijedestala društvene mreže kroz ekran laptopa promatra.
I onda, kad su pošteni ljudi pomislili da je sve gotovo i da će tabori pro i kontra pilićara zakopati ratna jaja, ustanovilo se, gle očekivanog čuda, da su pilići osvanuli, po pijacama i omanjim prodavnicama, od Novog Sada do juga Srbije.
Roblje u akciji
Pa su ovi prvi likovali, eto vam naroda stoke neopjevane. Nije on gladan, nego je kibicovao piliće, ma šta piliće kupovao je po pola tone šećera, kako bi se malo uhljebio i preprodajom popravio životni standard. A istina je opet na pola puta. Gorka, da ne može biti gorča.
To se bijeda tukla između sebe, za novce svojih robovlasnika i sitnih trgovaca-nakupaca, e da bi im kupila sirovinu za preprordaju. One dvije žene što reže jedna na drugu, postalo je to svima jasno, tek su nižerangirane ropkinje kod lokalnog gazde sa direktivom da nakupuju za njegove pare što više tražene robe-pilića. Onda će tu istu robu preprodavati na pijacama ili po dragstorčićima diljem Srbije u svojstvu, sada ne suparnica, nego podcijenjenih radnica, a razliku u novcu, dabome isporučuju gazdi.
Što bi se reklo i Lidli sit i roblje na broju. A gazde, ako se sjete boraca za njihova prava, kukavnih radnica – sjete se. Sumnjam da će.
Prvo lice siromašne jednine
E, tako vam izgleda neoliberalizam u prvom licu! Kao pile od jednog eura, koje se barem tri puta preproda dok dostigne nekakvu tržišnu cijenu, a onda se usmrdjelo najčešće baci. To što narod nema ništa od toga, eheej, kriv je naord. Toleriše ove na vlasti, koji malo sami sebi, malo jaranima tajkunima namještaju poslove.
I da, pile iz Lidla, doći će svim mogućim i nemogućim kanalima do Bosne i Hercegovine, to je podrazumijevajuće, ne brintite za to. Zapravo, baš bi i trebali brinuti, zbog kakvoće i zdravlja svoje familije.
Nego, zapitajmo se, kakav će to biti dan u BiH, kad se otvore vrata velikih lanaca za one “siromašnijeg džepa”? Naravski, biće SPEKTAKL, bijede, jada i čemera, biće spektakl nakupaca i njihovog roblja u trgovačkim mantilima. Biće jednaka ona palanačka filozofija kritičara i kritizera, koji drže svoje busije dok promatraju feštu od licemjerja kao i u Srbiji.
I na koncu, kakav je kvalitet hrane? Šalim se naravno. Ko je ovdje spominje hranu??? Ovo je priča o smrznutim pilićima i narodnim kokošima.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
